Priču „Šah-mat“ Lazar Komarčić (1839-1909) je uvrstio u zbirku jednostavno nazvanu „Pripovetke“ objavljenju 1894. godine. Na samo par stranica on, kao već prekaljeni prozaista, uspeva da ispriča priču, dakle „postavi“ situaciju i dovede je do katarzičnog klimaksa. Čitalac najpre upoznaje nekolicinu bekrija, ljubitelja dobrog jela, pića i kafanske zabave koji planiraju kako da provedu božićne praznike. Uz duhovite primedbe na nepoštenje dotad omiljenog kafedžije u razgovoru se pominje da jedan od drugova leži u bolnici teško bolestan. Iako priča luta oko priprema za slavlje, usput se doznaje da je bolesnika posetio jedan od  drugova, da se bolest popravila te da je bolesnik, željan normalnog života, varoši i druženja, voljan da od doktora traži da ga za Božić pusti kući. Posle domišljatog prekida (sa dva reda crtica) scena se okončava odlukom da dvojica drugova, jedan je pripovedač, odu bolesniku u posetu i odnesu mu ponude: vino, nešto „lako za meze“, cigarete od „pravog turskog duvana“.
Druga scena dešava se u bolnici. Posetioci su po vejavici i oštrom vetru „mađarcu“ stigli u bolnicu, do druga koga je doktor već pustio da izađe. Bolesnik hoće „da provede Božić u društvu, pa makar dočekao novu godinu u grobu.“ Prijatelji ga stanu odgovarati od izlaska i čini se da im to uspeva kad pripovedač začuje „neko krkljanje, nalik na ropac u smrtnika“. Pogledavši po bolesničkoj sobi on zapaža pojedinosti: neko leži, neko čita („nekakvu knjigu. Na stolu stoji čitava gomila drugih knjiga... Od čega ovaj boluje?“), treći je zamišljen („sigurno, da sutra osviće Božić“). Dvojica za stolom igraju šah. Druga dvojica se sašaptavaju pa se „napregnu od smeha, ali glasa ne puštaju.“ U uglu sobe novi dvojac igra karte, okružen posmatračima. Konačno, jedan bolesnik se brija („Neće da dočeka blag dan neobrijan“). Rečju, iako su svi oni u bolnici, laki su bolesnici pa je i prizor miran, gotovo običan.
Krkljanje se ponovi i tada bolesni drug objasni posetiocima da, iza pregrade, leži bolesnik koji se već tri dana muči i „ni živi, ni umire.“ Pripovedač, nečim potaknut/izazvan, pođe da ga pogleda iako ga drug odvraća: „Nemaš šta videti. To je mrtvac – još nesahranjen.“
Treća scena odvija se iza paravana. Na samrtnoj postelji leži „- ko? Mrtvac nije; još nije izdahnuo ali to ne beše ni čovek, već njegova senka.“ Sledi sugestivan opis nesrećnika: grudni koš kao opleten od pruća, velike, otvorene oči, crte lica ukočene, otvorena usta, modro-zelena opna na usnama, crni jezik... I kandilo kraj uzglavlja bolesnika je na samrti. Kraj kreveta kleči „gospa u crnini“. U trenu kad kandlo prsne i ugasi se, ugasi se i bolesnikov život. Gospa ustaje i šapuće: „Smirio se!... Bože, podaj njegovoj mučenoj duši nebesko naselje!...
Teška situacija sa jakim emotivnim nabojem kakav izaziva činjenica nečije bliske smrti biva prekinuta lupom i slavodobitnim uzvikom „Šah-mat!“.
Komarčić zaključuje „Onaj, što je izgubio, stoji snužden – kao da je kraljevinu izgubio, a onaj što je dobio, veseo – kao da je carevinu dobio!...“
*
Pisac pažljivo dozira tenzije u priči. Od opuštenog, razbarušenog početka sa lakom konverzacijom i ponekom igrom reči te odlukom o poseti i darovima, tenzija zakratko poraste kad drugovi ubeđuju bolesnika da ne izlazi na zimu da bi ponovo splasnula kad pripovedač razgleda bolničku sobu. Novi raste tenzije počinje pogledom na samrtnika i njegovim umiranjem da bi kratki pad, kakvo-takvo smirenje donele reči utehe. Potom sledi naglo, brutalno razbijanje svih obzira slavljem dobitnika u partiji šaha, tik iza pregrade „nalik na onu od pleha, što njom zaklanjamo vrele peći, da nas njihna jara ne mori“. Ni igrače ne muči nikakva jara bliske (tuđe) smrti.
Komarčić ne insistira na bilo kakvom potcrtavanju ili objašnjavanju apsurda trenutka, apsurda postojanja i nestajanja života dok, istovremeno, drugi traju i troše se na sasvim trivijalnim rabotama – mada su spram činjenice smrti gotovo sve aktivnosti živih minorne. S finim osećanjem mere pisac se zadovoljava konstatacijama radosti pobednika i gubitka poraženog koji su pre svega – (još) živi dok je kraj njih neko ljudsko biće upravo nestalo. Svedenost pripovedačevog/piščevog glasa/komentara, bez direktne afektacije ili svakako suvišne patetike zalog su pune ubedljivosti čitave priče.
Finalnim obrtom, koji insistira na spoznaji strave i užasa, ova priča se otkriva i kao delo koje je tematski ali i po načinu građenja zapleta i naglim raspletom (u stilu „panč lajna“) blisko hororu koji će se kao moderni žanr iskristalisati tek koju deceniju kasnije, filtriranjem upravo ovakvih atmosfera i njihovim potenciranjem i pojačavanjem. Otuda bi se „Šah-mat“ mogla smatrati „protohoror“ pričom inovativnog autora koji će par godina kasnije, 1902. godine, objaviti i prvi srpski naučnofantastični roman „Jedna ugašena zvezda“.
(„Priča“ 30-31, 2015.)


ЛАЗАР КОМАРЧИЋ
ШАХ–МАТ



Те било на Бадњи дан. Снег је вејао, како Бог хоће. Божић нам је долазио на белом коњу. Сви смо се иску-пили код Перише. Ту је Заре Марић, ту Станојица Мар-тић, ту Томо Врбавчев, ту Реља Крунић. Само нам нема Веље Ђенадића. Он је тешко болан. Има три недељс како је у болници... Седимо и ћеретамо. Договарамо се, како ћемо, што боље, провести божићне празнике.
Док ће Заре Марић рећи:

– Вала, идите куда знате, али ја вишене идем оном Ћор–Зуки... Што се он прокалпио, то нема више. Ама, кафа му не ваља, пиво му не ваља, вино му не ваља...

За кујну не треба ни говорити. То више није ни добра – ашчиница, а то ли „хотел“.

– Е, јес, одиста, постао мурдар–ефендија! Јесте ли видели, какав му је само онај вајни билијар?... Као да су на њему дорћолске бурегџије бурек месиле, прихва-ти Реља Крунић.

– Море, је ли њега оставио и наш Веља, онда, сло-бодно, може спуштати ћепенке, примети Томо Врбав-чев.

Периша је само слушао, шта ми говоримо. Извалио се у своју љуљашицу, па се љуљушка и одбија густе ко-турове дима; али кад Томо помену Вељу, он се одјед-ном окрете, па упита:

– Збиља, људи, је ли ко био скоро код Веље?... Је ли му, штогод, штогод лакше?... Сиромах! Божић, а он у болници!...

– Био сам ја, одговори Реља Крунић. Боље му је. Већ је мало почео да устаје и да хода по соби. Седне код прозора, па непрестано гледа у башту. А кад сам му ис-причао, како смо се провели сад о св. Николи код Станојице, њему се, чисто, очи засветлише. – И онда ми рече:

„Ала, болан, Реља, кад би ме, нешто, онај мој доктор хтео пустити сад о Божићу, да изађем у варош! Не би, чини ми се, марио, да сс после здрав вратим, па да му овде одлежим, ако хоће, још три недеље... Иди, говори му, болан! Он је добар. Послушаће те“. То рече, па се затури и зажмури. Под котлацом му је дамар јако био. Уморио се. Кажем му, кад је мало дошао к себи, да се не напреже, и да много не говори.

Он ме само погледа, па се осмехну. Осмех је тај био тужан.

– Е, да не говорим!... Море, хоћу да говорим, докле год могу да мичем –језиком и вилицама... Ћутаћу доста

– кад у хладни гроб легнем... Море, Реља, ти још не знаш.... Јеси ли кадгод дуго боловао? Ако ниси, онда не знаш, како је човеку драг живот, како му је мио овај лепи свет!

– – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – –

– – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – –


После би одлучено, да се узме једна бутела балуце од „Грчке Краљице“; да се спреми што лако за мезе и понуду и да се узме која кутија цигарета – правог турског дувана. Мене и Рељу одредише, да му то однесемо, да га од све дружине поздравимо, и да изјавимо жељу, да нову годину проведемо сви скупа, па макар то било и код Ћор–Зуке, угоститеља код „Петла“.

Тако смо и урадили.

                        ***

Бељи је много боље. Кад смо дошли у болницу, а он се већ спремио да изађе у варош. Хоће момче да прове-де Божић у друштву, па макар дочекао нову годину у гробу. Његов је доктор одвећ искусан лскар; али он има и једну махну, која му све квари... Човек скроз и скроз добра и милостива срца. Није у стању да се одупре каприсима својих пацијената... На пољу мећава, а он допустио Вељи, да се обуче и изађе у варош. Али га је Веља, како нам казаше, цигански и био салетео. Докази-вао је, да се нигда у веку није боље осећао. И, колико се опомиње, снежно време увек му добро чини. Међутим, и ја и Реља цептили смо од зиме. Она пуста вејавица, па онај хладни северац, пробијали су до костију.

– Кака те варош снашла, да од Бога нађеш! – викнем му ја. – Знаш ли, болан, да смо једва живи дошли довде. Вејавица очи да избије, а овај оштри мађарац није да брије, већ, лепо, крв у жилама леди. Седи ту, на чувај то мало здравља, лудаче један!...

И он одиста седе.

– Ево, донели смо ти Божић! – окрете Реља и спусти корпу на сто.

Али у тај мах, учини ми се, као да чух неко кркља-ње, налик на ропац у самртника. Ослушнем. Нема ништа. Погледам – свуд по соби. Пуно кревета. Али све лаки болесници. На једном лежи један. Претурио ногу преко ноге, па чита некакву књнгу. На столу стоји читава гомила других књига... Од чега ли овај болује? – помислим. Онај што је до њега, устао па седи. Покрио се преко крила, оборио главу, па нешто мисли, – сигурно, да сутра освиће Божић. Спроћу ових, за једним ма-лим сточићем, седе двојица, па играју шаха. Један се од њих замислио. Упр’о очи у фигуре, па и не трепће. И по некад му дође, те се као боље намести. Шта му је то, не знам. Онај се други само смејуљи. Још један „цуг“, на је мат... Одмах до ових леже двојица – сваки на свом кревету. Окренули се један другом, па нешто шапћу. Мало, мало, па се напрегну од смеха, али гласа не пуштају. А тамо, чак у углу собе, седе двојица за својим сточићем, па бацају попа. Један баца, а други погађа; а друга тројица стала, па сеире... Један опет сео пред једно огледалце, насапунио се, узео бри-јачицу па се брије. Неће да дочека благ дан необријан. У том се зачу опет оно кркљање. Сад сам баш лепо чуо.

Ја погледам у Вељу. Он ме је разумео.

– Сиромах, рече он, ово је трећи дан, како се мучи. Ни живи, ни умире. И он погледа у онај крај, где они попа бацају. Ту, до њих, тек сад опазих, неки шпански зид. То беше нека врста преграде, налик на ону од плеха, што њом заклањамо вреле пећи, да нас њихна јара не мори.

Ја пођем.

– Куда ћеш? – упита ме Веља. Немој ићи. Немаш шта видети. То је мртвац – још несахрањен.

И ја опет одох.

                       ***

Тај призор нигда заборавити нећу. – На самртној по-стељи лежи – ко? Мртвац није; јер још није издахнуо, али то не беше ни човек, већ његова сенка. Све је уко-чено. Грудни кош одскочио, као да је оплетен од прућа. По каткад се полако уздигне, па спусти. И онда се јави оно кркљање... Очи му велике, отворене, гледају у таван. Не трепћу. Црте на лицу укочене, слеђене, али оне беху одсенак тешких мука. Уста отворена, усне изере-не, а преко њих се навукла некака модро–зелена опна.
У устима се нешто црни, као да је гаром превучено. То је био врх од језика.

На сточићу, више главе самртника, гори једно кандилце. И оно беше на самрти. Почело да прска... Поред кревета клечи једна госпа, сва у црнини. И њени погле-ди беху упрти горе. Молила се Богу – да овог мученика опрости ових тешких самртних мука и – да га прими.

У том оно кандилце прсну... Варнице његова жишка севнуше на све стране, и – оно се угаси. Али у тај исти мах и грудни кош оног јадника још се више уздиже, па – стаде... Очи се самртннкове чисто избечише... И то беху потоње варнице једнога живота, и то беше потоњи откуцај једнога срца... Она госпа у црнини устаде – као каква сенка с онога света – полако – да оног мученика не пробуди. Око усана њених лепршао се један осмех: али се лепо видело, да је тај осмех проткан тугом, а обојен сетом из неких далеких успомена. Она још једном погледа к небу, и њена уста тихо прошапташе:

„Смирио се!... Боже, подај његовој мученичкој души небеско насеље!...“ И у тај мах нешто лупну.

„Шах–мат!“ заори се по соби. Ја се окренем. И она двојица беху свршила своју партију шаха. Онај, што је изгубио, стоји снужден – као да је краљевину изгубио, а онај што је добио, весео – као да је царевину добио!...

Приповетке. Београд, 1894, 131-138.






Artur Konan Dojl (1859-1930) u popularnoj kulturi znan je kao tvorac legendarnog Šerloka Holmsa. Ovaj je literarni junak bio toliki ljubimac savremenika da su organizovali proteste kada je Dojl, jer mu je detektiv dosadio, rešio da ga ubije; zbog toga je Dojl nastavio da piše priče o njegovim doživljajima gotovo do svoje smrti. Pokušavajući da se odvoji od ovog šablona Dojl je pisao istorijske romane (mnogi kritičari smatraju da su to njegova najuspešnija dela), drame a u periodu od 1912. do 1929. napisao je pet romana/priča o profesoru Čelendžeru: „Iščezli svet“ (1912), „Otrovni pojas“ (1913), „Zemlja magle“ (1926), „Kada je svet vrištao“ (1928) i „Mašina za dezintegraciju“ (1929). Tematski raspon tih dela, a u većini se pored profesora Čelendžera pojavljuju i drugi junaci iz „Iščezlog sveta“, je od prepoznatljive naučne fantastike (koju je na razmeđi XIX i XX u englesku književnost na velika vrata uveo H. Dž. Vels) do mistično spiritističkih zapleta.
            Osnovna priča „Iščezlog sveta“ vrti se oko ekspedicije poslate u zabiti reka Amazon da potvrdi tvrdnje prgavog profesora Čelendžera da je tamo otkrio plato na kome žive praistorijske životinje. Grupu, uz Čelendžera čine njegov protivnik, stari profesor Samerli, avanturista i lovac lord Rokston i mladi novinar Edvard Melon. Nakon mnoštva muka ekspedicija stiže na svoj cilj i otkriva fantastični ali i opasni biljni i životinjski svet kao i pleme pitomih Indijanaca koje terorišu surovi ljudi-majmuni. Nakon što pomognu slabima da pobede istraživači se vraćaju u Englesku. Na skupu Zoološkog instituta, međutim, njihova priča biva osporena sve dok Čelendžer ne otkrije svoj ključni, živi dokaz - mladog pterodaktila koji, na žalost, pred zapanjenom publikom uspeva da pobegne kroz otvoreni prozor. Trijumf nauke i njenih emisara ogroman je i oni planiraju svoju dalju sudbinu, od povlačenja u penziju, osnivanja muzeja do novog putovanja u iščezli svet.
Kao što je Holmsa stvorio po stvarnom čoveku, Dojl je i za profesora Čelendžera imao uzor u svom profesoru fiziologije Vilijemu Raterfordu. Čelendžer je ekscentrična osoba (kao i Holms), preke je naravi, bez manira, spreman da se pobije sa neistomišljenicima; izuzetno je snažan mada onizak, duge crne brade i prodornog glasa kojim bez zaziranja vređa svoje saputnike - njegov bizarni izgled ipak će mu doneti koristi kada istraživače otmu ljudi-majmini a u Čelendžeru prepoznaju svog daljeg rođaka! Ostali junaci su standardnih osobina: profesor Samerli je mršavi, asketski lik, lord Rokston preduzimljiv i nepokolebljiv borac a Melon zbunjeni mladić koji se uči osnovnim životnim vrednostima i koji je pripovedač/beležnik događaja. „Iščezli svet“ nastavlja dugu tradiciju „muških“ priča o istraživanju egzotičnih zemalja kao i tradiciju kolonijalnog romana u kojima nadmoćni beli čovek „kroti“ divljake (od tih stavova nisu imuni ni Čelendžer ni Rokston).
„Iščezli svet“ je ispripovedan krajnje funkcionalno (uz poneki previd i kontradiktornost), bez stilskih dodataka, sa težištem na uzbudljivim dešavanjima koja ne dozvoljavaju čitaocu da odahne. Dojl je uvođenjem nauke kao tumača dešavanja nadogradio pustolovnu matricu. Priče o praistoriji, pripovedane iz vizure njenih stanovnika, postojale su i ranije; Žil Vern je u „Putovanju u središte zemlje“ (1864) u nju uveo savremene ljude a „Iščezli svet“ je svojom dopunom potvrdio zavodljivost ovog koncepta. U potonjim godinama pojavljivaće se brojna dela sličnog zapleta (i ne prevelikih umetničkih dometa), bilo da zaostali svet smešteju u dubine naše planete („Plutonija“ V. Obručova, serijali „Pelusidar“ E. R. Barouza) ili na razne zemaljske zabiti, ostrva, doline, visoravni i slično (od „Zemlja koju je vreme zaboravilo“ E. R. Barouza do osavremenjene verzije priče u „Parku iz doba jure“ Majkla Krajtona po kome je nastala istoimena filmska franšiza). U svakom slučaju, „Iščezli svet“ je bitna karika u razvoju „praistorijskog“ podžanra naučne fantastike odnosno pustolovne literature.

(„Dnevnik“, 2016.)

Jalmar Sederberg (1869-1941) jedan je od najznačajnijih švedskih pisaca XX veka; pisao je poeziju, drame, novele i romane među kojima su zapaženi „Zavaravanje“ (1895), „Mladost Martina Brika“ (1901), „Doktor Glas“ (1905), „Ozbiljna igra“ (1912). Dobitnik je prestižnih književnih priznanja.
            Pojava romana „Doktor Glas“ izazvala je svojevrsni javni skandal zbog bavljenja provokativnim temama seksa i smrti. Kroz zapise iz dnevnika stokholmskog lekara, datirane od 12. juna do 7. oktobra neimenovane godine (mada se po nizu pojedinosti može zaključiti da je reč o godinama s kraja XIX i početka XX veka), sklapa se bizarna priča o lepoj i mladoj ženi starog sveštenima Gregorijusa koja se obraća doktoru za pomoć u vrlo delikatnoj situaciji: ona oseća odvratnost prema intimnim „bračnim dužnostima“ jer ima mladog, markantnog i poželjnog ljubavnika. Doktor Glas, neženja u tridesetim godinama, pristaje da, pod izgovorom očuvanja zdravlja supruge, predloži svešteniku da se uzdrži od svojih bračnih prava. No, ovo je rešenje kratkotrajno a doktor, sada pod izgovorom da je sveštenikovo srce slabo, predlaže mu da ode neko vreme u banju. Naravno, i ovo je privremena situacija i doktor, naizgled spontano i neosetno, shvata da se ulog u ovoj igri povećava i da je moguće samo jedno trajno rešenje - eliminacija sveštenika! Ipak, izvršenje ovog (zlo)dela neće doneti mir ni nevernoj supruzi (novopečenoj udovici) a ni doktoru.
            Doktor Glas po svemu je apartna, introvertna, kontraverzna pojava. Mada, kako sam tvrdi, lekar mora biti čovekoljubiv ili častoljubiv, on te pojmove shvata sasvim drugačije od svog okruženja. On nema isti odnos prema svim ljudima, pojam bezrezervne  humanosti mu je stran a njegovo osećanje časti vrlo je specifično. Koreni takvog neuklapanja u kanone buržoaskog društva i morala brojni su, od nesretne romanse koja ga je distancirala od ženskog sveta preko nesigurnosti u svoju životnu „misiju“, sklonosti melanholiji i depresiji do perioda izuzetne osetljivosti (pa i razdražljivosti) na prirodu, vremenske prilike, muziku, ljudske pojave i mirise... Portret ovakvog, neuravnoteženog lekara svakako nije u skladu sa standardizovanom društvenom ulogom kakvu lekari imaju (a koja podrazumeva staloženu osobu bezmalo božanskih moći i znanja o životu, bolestima i izlečenju). Glas sasvim pragmatično razmišlja o samoubistvu kao izlazu iz neizdrživih patnji da bi, potom, isti princip preslikao na situacije kada bolesnicima treba prekratiti muke. Neortodoksna su i njegova promišljanja o ljubavi i abortusu, ljudskom rodu (neretko bliska mizantropiji), religiji, svetskim događajima.
            Glasova socijalna neprilagođenost se, pojačana povlašćenim položajem lekara u zajednici, nastavlja i na razmeravanja morala odnosno uplitanja u lične odnose ljudi. On vrlo lako prihvata da laže i obmanjuje sveštenika nalazeći izgovor u svojoj fetišizovanoj, idealizovanoj verziji ljubavi. I njegova odluka da mladu ženu definitivno oslobodi okova neuspešnog braka samo je konsekventno sprovođenje u delo te fiksacije. Mada se doktoru čini da se zaljubio u ženu koju štiti, olako odustajanje da makar pokuša da ostvari dublju vezu s njom (kada ju je ljubavnik napustio) dokaz je njegove apatije i nesposobnosti za aktivno delovanje. Paradoksalno, jedina akcija koju je doktor Glas bio sposoban da izvrši bila je destrukcija. Nakon toga on se povlači u jalova premišljanja, isprazne razgovore sa poznanicima (pravih prijatelja nema) i povremene voajerske ekskurzije do stana voljene osobe; istovremeno on lakonski prelazi preko očiglednih izraza naklonosti jedne devojke.
            Sederberg se u romanu „Doktor Glas“ ne libi da slika dvoličnost društva, njegovo pokoravanje moći novca, ogoljene ljudske ambicije, fizičku i duhovnu bedu baš kao što bez okolišanja opisuje osetljivo biće koje pod teretom ličnih komplekasa i društvenih kanona postaje devijantno, gubi osećaj za pravedno, milosrdno, prirodno i normalno. Forma dnevničkih zapisa dozvoljava autoru da razotkrije mnoge mračne tajne ali i da ispiše lirske pasaže o prirodi, da bude trezveni analitičar kao i gotovo patetični melodramatik. U konačnom sagledavanju „Doktor Glas“ je valjan primer skandinavske delikatne psihološko-realistične umetničke prakse koja se iz XIX veka protegla kroz čitav XX vek sve do naših dana.
            („Dnevnik“, 2016.)
top