Rej Bredberi (1920-2012), autor više od 500 priča koje je počeo da objavljuje  od kraja 1930-tih sve do pozne starosti, nesporni je klasik bar dva literarna žanra - naučne fantastike i horora (u svojoj je dugoj karijeri pisao i krimiće, “čistu” fantastiku ali i dokumentarističke priče). Bez formalnog akademskog obrazovanja, Bredberi se samopodučavao u biblioteci čitanjem raznovrsne literature, od klasika do šund-palpa. U prvi radovima oponašao je E. A. Poa i E. R. Barouza (posebno ga je oduševio roman “Gospodari rata sa Marsa” iz serije “Džon Karter sa Marsa” pa je napisao i njegov nastavak). Elementi naučne fantastike u njegovim pričama bili su “tanki” što znači da nije bilo ni tipične žanrovske ikonografiji niti nečega što bi ličilo na naučničke termine; pisac se nije ni trudio da stvori „naučnu“ atmosferu već je insistirao na zapletu i ljudskim reakcijama. Takve priče nisu imale preveliku prođu kod urednika u godinama oko i posle II svetskog rata, što je mladog pisca nateralo da se okrene hororu kao fantastičkom žanru koji odgovara njegovom umetničkom nervu. Vrlo brzo Bredberi biva priznat za uspešnog autora na ovom polju tako da uporedo razvija karijere u oba žanra sa njihovim čestim preplitanjima, što je iritiralo žanrovske čistunce. Prva Bredberijeva knjiga objavljena je 1950.g. pod naslovom “Marsovske hronike”; ista knjiga, izmenjena i skraćena sledeće godine se pojavljuje u Engleskoj pod imenom “Srebrni skakavci”. Slede “Ilustrovani čovek” (1951), “Farenhajt 451” (1953), “Oktobarska zemlja” (1956), “Maslačkovo vino” (1957), “Dan kada je zauvek padala kiša” (1959), “R je za raketu” (1960), “Nešto zlo nam se prikrada” (1962), “Jesenji ljudi” (1965), “S je za svemir” (1966), “Sutra u ponoć” (1966), “Opevam telesni elektricitet” (1969, naslov je dat po pesmi Volta Vitmena), “Ukleti kompjuter i androidski papa” (1981), “Zbogom leto” (2006, svojevrsni nastavak “Maslačkovog vina”) i druge. Bredberi je pisao drame (u jednoj je nastavio roman “Farenhajt 451”), poeziju, eseje, filmske scenarije (za “Mobi Dika” sa Džonom Hjustonom), scenarije za radio i TV programe (serija “Pozorište Reja Bredberija” pobrala je brojne nagrade). Zapažena mu je i trilogija krimi romana “Smrt je usamljena rabota” (1985), “Groblje za ludake” (1990) i  “Ubijmo svi Konstancu” (2002).
Kritičarima koji su tvrdili da je pisac naučne fantastike ili “nadrealista srednjeg (američkog) zapada” Bredberi je odgovarao da je jedino naučnofantastično delo koje je napisao roman “Farenhajt 451” pošto naučna fantastika opisuje realno i moguće dok fantastika opisuje nerealno. “Marsovske hronike” po njemu nisu naučna fantastika jer ono što je opisano u knjizi ne može se desiti; zato će ta knjiga dugo opstati jer ima snagu mitova kakvu imaju i grčki mitovi. Naravno, Bredberijevi stavovi nisu ni onda ni sada obavezivali tumače njegovog dela. “Marsovske hronike” su nastale po ideji jednog urednika kome se Bredberi požalio da ne može prodati knjigu priča jer svi traže romane. Urednik mu je predložio da poveže priče pa je Bredberi spojio niz već objavljenih priča koje se dešavaju na Marsu ili su vezane za njega; nekoliko priča je dopisano kako bi spojile postojeće priče i stvorile utisak kakve-takve celine (sličan “recept” primenio je i u knjizi “Ilustrovani čovek”). “Srebrni skakavci” (u bivšoj Jugoslaviji objavila ih je “Epoha” Zagreb, 1959.) razlikuju se od originala jer im “nedostaje” par priča a jedna je dodata (“Vatreni baloni” sa religijskom osnovom). U kasnijim reizdanjima broj priča je varirao pošto je Bredberi nastavio da piše “marsovske priče” tako da neka poznija izdanja čini gotovo 50 priča.
Vreme dešavanja priča određeno je od 1999. do 2026. godine a Mars na kome se dešavaju nije onaj realni već sasvim pogodbeni – gravitacija je zemaljska, ima vazduha, u kanalima ima vode, svuda postoje prastari napušteni gradovi mada ima i živih Marsovaca skrivenih u planinama, njihove moći su velike a najvažnija su telepatija i menjanje oblika. Osim vanzemaljaca u tradicionalni naučnofantastični arsenal knjige spadaju rakete (državne i privatne) kojima ljudi (masovno ili porodično) vrlo brzo stižu na Mars. Posle tri neuspele ekspedicije Zemljani ipak uspevaju da se nasele i žive relativno mirno gradeći naselja nalik malim gradovima s početka XX veka od materijala dovezenog sa Zemlje. Odnos prema domorocima varira od miroljubivog do neprijateljskog. Sveštenici sa Zemlje pokušavaju da oslobode Marsovce greha. Ljudi nalaze bizarne načine da nadoknade emotivne gubitke, da se osvete zemaljskoj tiraniji... Onda na Zemlji izbija atomski rat i svi se vraćaju na “kući” da bi, na kraju, na Mars stigle porodice ljudi namernih da na njemu zauvek ostanu postajući nova vrsta - “zemljomarsovci”.
Sve priče krasi lakoća pripovedanja, plemenita atmosfera “običnog života” sa čestim horor epilozima, ubedljivost vizija, domišljatost, vešto kanalisanje tenzija, lirski ton koji često i lako postaje “presladak”. Proteklo vreme nije previše naudilo ovom delu koje svakako ostaje jedan od repera u posleratnom razvoju naučne fantastike.

(“Dnevnik”, 2016.)


Andre Franken (1924-1997), belgijski strip stvaralac, poznat je širom sveta po serijalima „Spiru i Fantazio“, „Gaša Šeprtlja“, „Crne ideje“ i „Marsupilami“. Veći deo svoje karijere radio je za kuću „Dupius“ da bi se 1987.g. osamostalio i osnovao svoje proizvodno-izdavačko preduzeće „Marso prodakšn“ koje je iste godine objavilo album „Marsupilamijev rep“ zajedničko delo scenariste Grega, kome je Franken pomagao, i crtača Batema. „Razvod“ sa „Dupiusom“ značio je i podelu „zajedničke imovine“ pa je Franken mogao da raspolaže svojim likovima Marsupilamijem i Gašom Šeprtljom dok su „Spiru i Fantazio“ ostali „Dupiusu“; no oni i nisu bili Frankenov „proizvod“ jer je seriju o dvojici ne preterano spretnih reportera koji širom sveta upadaju u različite avanture (čitaj nevolje), Franken 1946. g. preuzeo od Žižea (koji je, pak, preuzeo lik Spirua, stvoren 1938.g. od Rob-Vela i dodao mu drugara Fantazija). Franken je Marsupilamija samostalno osmislio i dodao postojećim junacima u epizodi „Spiru i naslednici“ iz 1952.g. Legenda kaže da je Frankenu, dok je posmatrao vozača briselskog gradskog tramvaja koji je otvarao i zatvarao vrata, vozio, naplaćivao i poništavao karte te putnicima davao potrebne informacije, palo na pamet da bi čoveku dobro došao dugačak rep kojim bi, po potrebi, mogao da se ispomogne. Od ideje je nastala neobična životinjica koju će Spiru i Fantazio pronaći u džunglama Palombije, negde u Južnoj Americi. Marsupilami će sa reporterima doći u Evropu i pratiti ih u brojnim avanturama pomažući da pobede nevaljalce svojim izvanrednim sposobnostima (kakva je i udarac krajem repa zgužvenim u buzdovansku kuglu) i konciznim komentarima „Huba, huba“ (ponekad i „Hop“); inače masupilami dama isključivo govori „Hubi, hubi“ a deca „Bibi“. Pošto su vrlo živopisni karakteri i pojave, marsupilami su u seriji  „Spiru i Fantazio“ uspeli da dobiju i samostalnu epizodu, „Gnezdo Marsupilamija“ o zgodama i nezgodama porodice „divljih“ marsupilamija u Palombiji. Njegovo/njihovo ime je kovanica reči „marsu“, torbar, i reči „pil“ što je osnova imena „Pilou Pilou“ koje nosi čudni vanzemaljac iz stripa Popaj (njegovo originalno ime je Eugene the Jeep, kod nas je preveden kao Pošteni Evgenije); poslednji segment kovanice je reč „ami“ odnosno prijatelj. „Marsupilamijev rep“ o porodici marsupilamija u prirodnom okruženju prodat je u 600.000 primeraka; Franken je učestvovao u radu na tri albuma ovog serijala. „Marsupilami“ je po njegovoj smrti nastavio da izlazi u novim epizodama koje po pričama različitih autora crta Batem; do sada se pojavilo 28 albuma plus nulti „Ulovite Marsupilamija“, 2002.g. kojim je obeleženo 50 godina od pojave ovog strip junaka a čine ga čine kratke pričice i geg-table nastajale u periodu od 1955. do 1981.g.
            „Marsupilamijev rep“, kao prva avantura u samostalnoj seriji, nastavlja se na dotadašnja „iskustva“ i dovodi dežurnog nevaljalca (živopisnog imena) Jovo Kradica, u srce džungle sa namerom da ulovi tajanstvenog marsupilamija - živog ili mrtvog ali sa krznom bez rupa od metaka. U rukavac reke Bistrosupica stiže u klimavom brodiću „Santa raspada“ kojim upravlja šljampavi Kapetan a pomaže mu mornar/kotlar Brusimpete. Ključni čovek za lov je ludi pecaroš, indijanac Daskamifaliko; on peca pirane i video je marsupilamije koji obožavaju da jedu pirane. Kradica i Daskamifaliko pokušaće da ulove neobičnu živuljku podlim planom. S druge strane, tata marsupilami ima ozbiljnih porodičnih problema jer mama nije zadovoljna hranom koju donosi u gnezdo za nju i troje dece. U konačnom nadmetanju ko je mudriji (da se dočepa slasnih mrava ljudoždera) umešaće se nervozni tapir i pleme ljutih indijanaca Šašavona...
            Priča se temelji na veselim gegovima i dosetkama, kao i domišljatom dočaravanju porodično/bračnih muka marsupilamija, pretočenim u dopadljiv karikaturalni crtež što, sveukupno, radoznalim čitaocima nudi puno iskrenog smeha i dobrog raspoloženja.

            („Dnevnik“, 2016.)
Nova knjiga Dragana Jovanovića Danilova (1960), zapaženog pesnika srednje generacije (i jednako uzbudljivog prozaiste i esejiste) pod zagonetno/provokativnim naslovom „Simetrija vrtloga“, sazdana je od pedesetak pesama razvrstanih u cikluse „Vrtlog“, „Olovne reči“, „Ludi vodopad“, „Naša deca“, „Seoba ruža“ i „Ušteđevina“. Na početku knjige stoji, izvan ciklusa, pesma „Simetrija vrtloga“ koja bi se znatiželjnom čitaocu, obzirom da se njen naslov podudara sa naslovom knjige, mogla učiniti programskom pesmom odnosno pesmom „ključem knjige“. Ukoliko bi, polazeći od ovakvog stava, čitalac nastavio da iščitava knjigu brzo bi zaključio da je u pravu ali i da - nije u pravu. Jer pesnik u prvoj pesmi otkriva/postavlja nekoliko težišta repera oko kojih će se ostali stihovi u knjizi razvijati ali se ne ograničava samo na njih već se u nastupajućim pesmama otkrivaju i druge teme. Reč/reči, njihova značenja, moć i slabost u definisanju/određivanju misli/emocija/duševnih stanja i slutnji, prvo su (i centralno) problemsko žarište uvodne pesme i knjige. Za njim se, sledstveno, postavlja pitanje postojanja i opstajanja pesnika, onoga ko je i gospodar i sluga reči, njegove sudbine, govora ali i ćutanja jer „(...) ne podrhtava lišće / već to ja ćutim u svojim rečima.“ Danilov uvodom pesmom problematizuje i sam čin poetskog oglašavanja, „pevanja“; poetski subjekt/glas kazuje „Kao krtica, kopam hodnike u jeziku:“, potom taj, kome je reč temelj postojanja,  priznaje/tvrdi, u prvom stihu te prve pesme i prvom čitave knjige „Najtačnije reči izgovorile su senke!“ i „Sunčev dan je tako rečit, ali ćutljive / senke imaju poslednju reč.“ Poeta koji se oslanja na snagu reči spoznaće da „(...) ni reči utehe / ne mogu te zaštititi od stvarnosti.“ kao i da „srce je ono što nastane kada se ta / krvava reč iščupa iz rečnika (...)“. Time se odsecaju odstupnice romantičarskog sentimentalizma poezije i otkriva front direktnog sučeljavanja sa sirovom realnošću koja, istini za volju, nije lišena svojih zavodljivosti. Kao podupiranje tog stvarnosnog/verističkog tona već u uvodnoj pesmi se srećemo sa navođenjem imena Milana Šipke i Ivana Klajna za kojima će slediti imena Glena Gulda i Selme Hajek, nekolikih imena ulica i opština u Beogradu.
            Ono što je naznačeno početnom pesmom širiće se i produbljavati „čvrstim“ stihovima/tvrdnjama sa usklikom na početku pesme „Čišćenje od reči“ (i više drugih) „Previše si pesama iz mene iščupao!“ za kojim će doći tvrdnja „Ne radim s rečima, ja se od njih čistim“. Pozicija lirskog subjekta/glasa u pesničkoj inkarnaciji bespoštedno se demistifikuje, raz-romantizuje pa se iza oblandi umetničke nedodirljivosti otkrivaju i demoni stvaranja koji muče pesnika ali i njegova fatalna neuklopivost/neusklađenost sa okruženjem i vremenom u kome živi, koja nije uvek kompenzovana dosezanjem željenih estetskih i intelektualnih visina. Na drugoj strani, pesnik je, i pre i posle stvaralačkih zanosa, ranjivo ljudsko biće sa uobičajenim prohtevima i problemima tela sred uobičajene urbane egzistencije. U postojanje između ispisivanja stihova uklinjene su mnoge trivijalne situacije, svakodnevne odluke, dileme i greške. Ponešto od doživljenog profiltriraće se u stihove ali će mnogo više ostati kao talog na ramenima pesnika, bića sa tananijim emotivnim i mentalnim sklopom, osetljivije i krhkije konstitucije. Otuda, neminovno, i sumnja u sopstvenu sposobnost umetničkog delanja, valjanost onoga što se napiše ali i u snagu alatki kojima se pesnik koristi jer on spoznaje da „Reči su preslabe za ono što im se poverava.“ („Čišćenje od reči“) što, sledstveno, vodi do sledećeg iskaza „Ovo su samo reči, ali mi ne znamo šta stoji iza njih!“ (“Jutarnja pesma sa železničke stanice u Požegi”) te spoznaji da „Nema načina da se jasno kaže ono što se / želi reći, ništa ne jemči svemoć jezika.“(“Orao i dete, ili šta mi je na samrti rekao otac”). Konačno, ako su reči nemoćne i prevrtljive onda se pred pesnikom otvara paradoks jer „Govorim ti ovo da bih prećutao, otuda ti / slušaš ono neizgovoreno (...)“(“Orao i dete, ili šta mi je na samrti rekao otac”). Ali, reč, razgovor, ispovest, pesma, konačno i misli, sazdani su od reči; one su, ma kako uboge bile, jedino sredstvo za komunikaciju sa drugim jedinkama ali i za spoznaju sveta u kome jesmo. Ma kako nemoćan bio pesnik i dalje piše pesme, bavi se tim “neskromnim poslom”; neke će stihove pojesti miševi, druge će ostati u kupeima vozova ili biti skriveni gavranu (Poovom?) ispod krila. A kako treba sa onima spasenim od drugih fatalnog usuda? „(...) pesme treba / bacati kao komade mesa tigrovima u kavezu,“ (“Orao i dete, ili šta mi je na samrti rekao otac”)! Od potištenosti i osećaja nemoći stiže se do siline zanosa, do osećanja važnosti onoga što se radi i ispunjenosti, opravdanosti sopstvenog delanja i postojanja jer “Živi su prolazni, a mrtvi večni / u svojim lavirintima koje ne čine / zidovi i zapetljani  prolazi, već reči / koje živi nikada neće izgovoriti.” (“Ono što vide mrtvi”). Sledstveno tome, ma kako kontradiktorno zvučalo, mora se, iako su reči slabe, govoriti/pevati/pisati stihovi da bi živelo!
            Višestrukost/višesmislenost a ne jednoznačnost odlika je pesničkih slika u “Simetriji vrtloga”. Dileme i suprotnosti pretočeni su u sukobljene/suprotstavljene stihove iste pesme ili dijametralno različite vrednosne predznake istog pitanja u različitim pesmama. Kad se fokus pažnje/interesa poetskog subjekta od pitanja stvaranja proširi na njegovo okruženje, na mikro i makrokosmos jedne egzistencije naziru se obrisi sveta koji se dobrano poklapa sa našom sadašnjošću a ova, pak, jeste produžetak onih prošlih (i klica budućih). Neminovno se otvaraju dileme ljubavnog odnosa žene i muškarca, izazovi i iskušenja, nagrade i blagodeti koje nosi, od prvih zanosa do zrelosti veze, telesne strasti i duhovne ispunjenosti. Svaka od tih faza ima svoje “slasti” i “gorčine”, od privremenog pretapanja/ispunjenja u drugom do toga da “vremenom su se jedno u drugo pretočili / pa smrti neće ostaviti čak ni kosti.” (“Ostareli bračni par”). Mikrosvetu pripadaju i pogledi na decu, na kćeri koje odrastaju, na dileme stasavanja, uvođenja u “veliki svet” i usmeravanja na tom putu te na (ne)moć roditeljsku da shvate decu i deca shvate njih. Na razmeđi između ličnog i onoga što lično nadilazi otvaraju se dileme vere/verovanja u Boga, odnosa prema Njemu kao (ne)pojmljivom entitetu. I ovde su pesnikovi stavovi kontradiktorni, od potpunog priznanja Njegovog postojanja do poricanja istog. Zapitanost mislećeg, racionalnog bića i potpuna, bespogovorna predanost jednako su izazovne i uzbudljive pesniku, jednako ga mame.
            Konačno, u pesmama koje su okrenute spoljašnjem (mada, naravno, ono što je sagledano izvan subjekta biva, u njemu, profiltrirano i tek tada pretočeno u reči) zabeleženi su prizori u rasponu od ratova i političkih događanja do svakovrsnih putovanja; oni su ispevani ili kao pretežno veristički zapisi (“Albanske neveste”) ili kao manje-više alegorijski  (“Gradonačelnik pustoši”) sve do vrcavih vragolija (“Pijana sova na Dorćolu”).
            Danilov sred svih pomenutih rukavaca pesničkih vizija i interesovanja nastavlja da razvija i neke od svojih znanih motiva i tehnika. Tako se u nekolikim pesmama “pojavljuju” prizori (ili slutnje prizora) nagih mladih devojaka i žena odnosno žena lakog morala, što je mogući omaž inspiraciji likovnom umetnošću ali i sopstvenim ranijim pesmama. Prisutno je, u sloju metatekstualnosti, i pozivanje na dela klasičnih pesnika i filozofa ali i ukazivanje na jednog - golubara. No, ranija jezička bujnost i manirističko afektiranje sada su stavljeni pod znak pitanja; u pesmi “Zašto pesma nema reči?” najpre se tvrdi „Nekad je sve bilo previše dekorativno.“ a zatim zaključuje „Duge, barokne rečenice prošle su / i zaboravljene, pa se sad nameće pitanje: / zašto pesma nema reči?“ te „Nema razumevanja između mene / i očitog mog rasipništva negdašnjeg.“ (“U Veneciji nema vode”). Ova će (samo)kritičnost iznova postaviti krucijalno pitanje kako pisati pesmu (jer se pesnik ne odriče svoje neskromne rabote)? Jedan od ponuđenih odgovora je „(...) Kao i senke / sve moraš ostaviti nedorečeno. (...)“(“Orao i dete, ili šta mi je na samrti rekao otac”). Zašto tako? Jer su reči slabe i u njih ne može stati sve što se želi, zato što „Nemam više reči koje će biti / više od otkucaja srca.“ (“Srce i dete”). Taj iskaz je priznanje i trijumfa i poraza poezije, njene slave, snage veće od života ali i nemogućnosti da ga trajno nadmaši. Ipak, ovaj iskaz potvrđuje neraskidivost poezije i života jer “Mrtvi su mrtvi zato što su iščupali / iz sebe sve reči koje bi ih mogle / proglasiti živim.” (“Ono što vide mrtvi”). Dakle, dok ima reči/poezije biće i života.
            (“Koraci” 10-12/2015)

U književnosti se romanom-rekom naziva specifična romaneskna priča koja, dajući široku sliku epoha, prati junake u vremenima velikih društvenih potresa i promena. Stoga su ovakva dela složena i obimna, sa mnoštvom ličnosti i izraženom sociološko-političko-istorijskom linijom. Zbog serioznog sadržaja koji premaša uobičajenu ulogu stripa kao lake i zabavne tvorevine ovakva dela u stripu nisu česta. Razvoj 9. umetnost menja njene forme i sadržinu a prevazilaženje „zadatka“ da bude eskapističko-akcioni medij otvora put prema razbijanju oveštalih formi i formata. Nove „priče u slikama“ poslednjih decenija prošlog veka našle su i svoj oblik - grafičku novelu koja je produžila standardizovani strip album i otvorila prostore za složenije priče. Naravno, osnovni uslov za postojanje grafičkih novela su - talentovani stvaraoci sposobni da preskoče granice i predrasude (svoje i okoline). Da takvih autora ima i na ovim prostorima dokaz je i grafička novela „Priče iz Jugoslavije“ scenariste Predraga Đurića i crtača Sabahudina Muranovića.
            Đurić se poslednjih godina predstavio kao autor vičan da priča o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Njegovi scenariji imaju izraženu društvenu dimenziju sa jasnim političko-filozofskim pogledima i stavovima (bez propagandnog patosa). Iz ove perspektive „Priče iz Jugoslavije“ su normalan korak u njegovom razvoju. U njima on spaja dokumentarnost i fikciju, prošlost i sadašnjost, povlačeći liniju ljudskih sudbina i političkih ideja/idela od kraja XIX kroz čitav XX vek sve do današnjih dana. Priča započinje jednostavno: mladog Benoa, rođenog u Francuskoj, zbog problema sa zakonom otac šalje u Srbiju, u Vojvodinu. Mladić stiže prekasno jer je njegov deda, Jugoslav Dacijarević, upravo sahranjen. Sledećih dana on upoznaje, manje ili više dobronamerne, komšije, starce i svoje vršnjake, dok, istovremeno, iščitava knjigu-istoriju svoje porodice koju je napisao i ostavio mu deda. Prvi predak, Đulijo Daciar sa ostrva Krka, bežeći od bede, stiže u Senj gde će preimenovati u Iliju. On će se priključiti bosanskim ustanicima zaveden velikim rečima kakve su „pravda“, „oslobođenje“, „komuna“, „socijalizam“. Ali kao ustanik više gladuje nego vojuje sve dok ustanak ne propadne zbog političkih igara velikih sila. Ilija se „smiruje“, osniva porodicu a njegov nemir i bunt nasleđuje sin Nikola koji će, kao austrougarski vojnik prebeći boljševicima a po povratku kući nastaviti revolucionarni rad i biti jedan od (neuspelih) učesnika atentata na regenta Aleksandra. I Nikola se, razočaran, povlači u mirni život; 1941. će ga zaklati bivši prijatelj sada ustaša. Njegov sin Vladimir predratni je studnetski aktivista, partizan na Kosovu i Metohiji, posleratni graditelj socijalizma; njegov sin Jugoslav zakratko potpada pod uticaj dekadentnog Zapada ali postaje partijski funkcioner da bi, posle Titove smrti i pojave Slobodana Miloševića, bio prinudno penzionisan. Raspad Jugoslavije, rat, slom jednog sistema odslikao se i u neslaganju oca i sina koji će, konačno, otići u Francusku.
Paralelno sa otkrivanjen istorije Beni upoznaje kontraveznu sadašnjost Srbije, kroz sećanja učesnika u ratovima 1990-tih, govore ultra-nacionalista, gluvarenje mladih bez posla i perspektive, izvitoperene običaje i politikanstvo biznismena. I ljubav, ma koliko zanosna bila, ne može da izmakne senci sumorne svakodnevice. Dok Benija otac vozi u Francusku mučna priča se prekida kao što u kiši nestaje pocepani dedin dnevnik.
            Istorijske ličnosti „pomešane“ sa običnim ljudima od krvi i mesa, nadanja i strahove, razvoj i vitoperenje revolucionarnih ideja, izgradnju i propast Jugoslavije Đurić prepliće sa mračnom savremenošću slikajući svet koji je uništen i onaj koji ga nasleđuje. Mnoštvo činjenica i dešavanja, nadograđenih nizom sjajnih epizoda, traži od čitaoca veliku koncentraciju zbog koje se čini da je novele duža nego što jeste (čak 138 tabli) mada se, paradoksalno, može reći da je delo prekratko i da bi moglo biti još obimnije - što je kompliment autorima.
            Smenjivanja prošlosti i sadašnjosti tražili su od crtača umešnost i zavidnu veštinu kadriranja i dinamičke gradnje tabli. Sabahudin Muranović je svakoj epohi dao likovni identitet, posebnu liniju i kolorit, od fingirane crno-bele, izbledele fotografije, preko sepija raznih intenziteta do punog, ponegde prezasićenog kolorita konfuzne (nam) svakodnevice. Akvarel, lavirani tuš, „tehnokolor“ tempera, karikaturalnost, visoko stilizovani realizam, kvadrati sa potpuno „slikarskom“ osećajnošću deo su Muranovićevog „arsenala“ kojim daje uverljivi likovni lik Đurićevim rečima zaokružujući tako vanredno zanimljivo delo koje svakako zaslužuje punu čitalačku pažnju.

            („Dnevnik“, 2016.) 
Herbert Džordž Vels (1866-1946) izuzetna je ličnost kraja XIX i prve polovine XX veka. Njegovo stvaralaštvo obuhvata literarnu fantastiku odnosno realistička socijalno-društvena dela kao i studije koja se bave istorijom čovečanstva i civilizacije odnosno promišljanjima mogućih „poboljšanja“ tadašnjeg društva, od humanijih odnosa među klasama do zalaganja za svetski mir. Autor je preko sto knjiga a za sebe je pisao da je „jedan od najplodnijih literarnih nadničara svog vremena“. Velsov ugled kao aktivnog društvenog kritičara i „nezavisnog intelektualca“ bio je toliki da su mu se za mišljenje i savete obraćali mnogi državnici i političari.
Za Velsa se, bez prevelikog premišljanja, može reći da je istinski otacnaučne fantastike kao literarnog žanra obzirom da njegovo delo izdržava proveru vremena potvrđujući da je otvorio gotovo brojne teme kojima su žanrovski pisci, sve do danas, zaokupljeni. Za razliku od savremenika Žila Verna, Vels svoja dela nije fokusirao na tehnicizam već na (najčešće mračne) posledice upotrebe nauke ili određenih društvenih odnosa u organizaciji življenja neke buduće zajednice. Raspon njegovih tema odista je širok: putovanje kroz vreme (“Vremeplov”), rat sa vanzemaljcima (“Rat svetova”), putovanje na Mesec (“Prvi ljudi na Mesecu”), zloupotreba nauke (“Nevidljivi čovek”, “Ostrvo doktora Moroa”), uništenje Zemlje u kosmičkoj katastrofi (“Zvezda”), strahote budućih ratova (“Rat u vazduhu”, “Kopnena kornjača”), atomska apokalipsa (“Oslobođeni svet”), pojava naslednika današnjih ljudi (“Hrana bogova”), invazije insekata (“Dolina paukova”, “Carstvo mrava”)… Posebno se interesovao za budućnost ljudskog društva u utopijskim i antiutopiskim romanima (“Moderna utopija”, “Ljudi poput bogova”, “Oblik stvari koje će doći”, “Kad se spavač probudi”). Velsov stil je jednostavan, zapleti umeju da budu naivni ali su mu ideje, za ono vreme, bile fascinantne. Otuda su njegove „pseudonaučne novele - romanse“, kako ih je u početku zvao, temelj na kome je izdignuto zdanje sveukupne naučne fantastike. Mada je trpeo kritike kolega-savremenika (Virdžinija Vulf, Henri Džejms) da se nedovoljno bavi psihologijom svojih junaka (u realističkim delima) Vels nije odustajao od ideja koje su podrazumevale i davanje širokih klasno-socijalnih panorama i praćenje društvenih procesa. Naravno, i velika literarna produkcija uzimala je svoj danak. Ipak, Velsov značaj kao literate nesporan je. Na ovim je prostorima dosta prevođen u decenijama pre i posle II svetskog rata da bi, potom, potpuno iščezao iz izdavačkih planova. Stoga je knjiga “Vrata u zidu” koju čini šest priča fantastične tematike važna za predstavljanje ovog autora novim čitalačkim generacijama. Fantastika se u ovim pričama obznanjuje u formi čuda, izazvanih nezamislivim silama (“Čovek koji je mogao da čini čuda”, “Vrata u zidu”), kao posledica magije (“Polok i  crnac”) ili tajanstvenih supstanci (“Pokojni gospodin Elvešam”) odnosno
neobičnih ustrojstava Prirode (“Dolina paukova”) na kojima se izdiže organizacija društva (“Zemlja slepih”). Svako je čudo anomalija u trivijalnom svetu, njegova negacija ili iskušavanje ustaljenih pravila kojima se pokoravaju obični ljudi, malo ili nimalo sposobni da iskorače iz kolotečine. Otuda nevešto i gotovo fatalno “baratanje” čudima (“Čovek…”), propuštanje prilika da se otkrije lepši, bolji svet (“Vrata…”) i stradanja u sudaru sa nadmoćnom Prirodom (“Dolina…”) odnosno ljudima-predatorima (“Pokojni…”). Posebno je intrigantan susret (i konflikt) društva slepih ljudi i stranca koji vidi i misli da je apriori nadmoćan i predodređen da postanje kralj - a biva tretiran kao nerazvijeno biće (“Zemlja slepih”). U ovim se pričama (sve su stare čitav vek i više) Vels predstavlja kao duhoviti i vispreni pripovedač sposoban da osmisli intrigu-zaplet i ponudi neuobičajena razrešenja što je, svakako, odlika velikana koje vreme nije pregazilo pa i dalje zaslužuju čitalačku pažnju.
(“Dnevnik”, 2016.)
Strip je „zahvaljujući“ masovnosti u svom predstavljanju publici - najpre u dnevnim novinama a potom i u svakovrsnim „šarenim sveskama“ - vrlo dugo tretiran kao neozbiljna pojava koja je vrlo daleko od bilo kakve umetnosti, čemu je itekako doprineo i njegov sadržaj u rasponu od bezazlenih gegova do konfekcijskih avanturističkih sadržaja. I nesporna remek-dela ranih strip godina, kakva su „Mali Nemo“, „Maca Šiza“ ili „Porodica Tarana“, zadugo su bila van očiju ozbiljne kritike. No, vremenom i teoretičarima akademističkog (dakle, po prirodi stvari, konzervativnog) profila postaje očito da strip nije ni prolazna ni trivijalna forma pa mu, uz dodelu statusa „devete umetnosti“, postepeno posvećuju pažnju. U sagledavanju i analizi dometa i karakteristika bitno je i sagledavanje dotadašnjeg razvoja, dakle utvrđivanje istorije stripa. Ova namera osujećivana je upravo masovnošću i haotičnošću objavljivanja stripova u raznovrsnim publikacijama. Stoga se, tokom druge polovina XX veka, proučavanje stripa kreće na dva koloseka: s jedne strane se pišu teorijski radovi o stripu kao umetničkoj formi odnosno o pojedinim strip ostvarenjima a, s druge strane, pokušava se što preciznije zabeležiti dotadašnja istorija stripa i reprintovati u kritičkim izdanjima. Ovaj obimni posao u zapadnom svetu „obavljaju“ specijalizovane edicije, časopisi posvećeni istoriji stripa odnosno stručni radovi, knjige i zbornici.
            Kao i na mnogim poljima kulture i umetnosti, ovdašnji prostori kasne u priznavanju umetničkih kvaliteta stripa odnosno u sagledavanju i proučavanju njegove istorije, domaće i svetske. I dok se teorijske knjige o stripu, s vremena na vreme, objavljuju zahvaljujući entizijazmu pojedinaca, što se tiče reprinta stripova situacija je, barem do poslednjih par godina, bila katastrofalna jer publikacije-edicije koje su hronološki objavljivale neki strip serijal nisu bile česte ni u bivšoj Jugoslaviji ni u sadašnjoj Srbiji. Mnoštvo epizoda nekog serijala odnosno opusa strip autora štampano je u raznim magazinima, manje ili više (ne)kvalitetno, bez praćenja hronologije odnosno uz skraćivanja i prepravljanja; po ovom pitanju najbolje su prošli Bonelijevi junaci (koji su, koliko-toliko, kontinuirano izlazili u edicijama „Zlatna serija“ i „Lunov magnus strip“) te  legendarni Alan Ford. Ljubitelji stripa sa malo dužim čitalačkim stažom dosetiće se nekih pokušaja publikovanja čitavih serijala; tako je „Princ Valijan“ odštampan u celini (u višedecenijskom „Forum Markentprintovom“ poduhvatu), „Dečje novine“ su pokrenule ediciju „Nostalgija“ koja je imala ambiciju da prati nekoliko serijala (Fantom, Mandrak, Stiv Kenjon) kao i posebna izdanja „Miki Mausa“ i „Flaša Gordona“; sva ih je (i niz albuma o „Bluberiju“) prekinula propast kuće a potom i države. U kriznim godinama „Politika“ je namerila da „isprati“ serijale o „Asteriksu“ i „Taličnom Tomu“ odnosno „Detektivu Iks-9“ ali nije u tome uspela. Ni poduhvat „Komune“ da objavi celokupnog „Korta Maltezea“ nije dovršen. U poslednjoj deceniji „Marketprint“ je reprintovao nekoliko Hermanovih serijala („Tornjevi Boa-Morija“, „Bernard Prins“, „Komanča“), kao i „Svemirske putnike“, „XIII“, „Petra Pana“, „Ratnike sa Akbara“... Ipak, generalno, ovakvi poduhvati osuđeni su na (ne)slavnu propast pa doskora niko nije kretao tim „putem kojim se ređe ide“; na drugoj strani, posle časopisa „Pegaz“ i „Cepelin“ niko se nije usuđivao da pokrene istorijsko-teorijski strip časopis (delimično je tu ambiciju imao „Tink Tank“).
            Ipak, znatiželjni ljubitelj i čitalac stripa koji razgledaju knjižarske izlog i izdavačke sajtove poslednjih par godina otkriće, posebno u protekloj 2015. godini, priličan broj izdanja koja se bave strip „istoriografijom“ odnosno hronološkim reprintima strip serijala ili opusa pojedinih autora, i to u kvalitetno odštampanim, tvrdo ukoričenim knjigama, najčešće u punom koloru. Ima tu svakovrsnih poslastica, od klasičnog kolornog „Princa Valijanta“ Hala Fostera („Čarobna knjiga“) preko novinskih tabli sa proslavljenim junacima Džimom iz džungle i Flašom Gordonom, u crtačkom izvođenju Aleksa Rejmonda („Čarobna knjiga“) do detektiva sa naočarima, Ripa Kirbija, koji se takođe predstavlja od prve epizode („Čarobna knjiga“). Na domaću scenu vratili su se Fantom (iz 1939-1942) i Mandrak (1945-1948) u izdanju „Makonda“, koji je započeo i objavljivanje vestern klasika „Lens“ (od 1955. godine). Tako se, uz ranije započeta objavljivanje „Malog Nema“ („Makondo“) i „Porodice Tarana“ („Darkwood“, Marketprint“), praznine u istoriografiji američkih novinskih stripova objavljivanih u decenijama oko II svetskog rata vidno popunjavaju. Obimne knjige o Marvelovim super herojima („Čarobna knjiga“) takođe će
koliko-toliko „zakrpiti“ praznine na ovom strip frontu. Od značajnih stripova iz 1960-tih i 1970-tih koje domaća publika može da čita/gleda pomenimo Krepaksovu „Valentinu“ („Darkwood“), Žiroovog „Bluberija“ (u crno-belog varijanti „Marketprinta“ i „Darkwooda“) te epsko-naučnofantastičnog „Torgala“ („Darkwood“ i „Čarobna knjiga“) i svemirskog „Valerijana“ („Darkwood“) čiji uticaji dosežu do današnjih dana dok će se senka ingenioznog Mebijusa prostirati na više decenija unapred a njegovi albumu („Darkwood“ i „Čarobna knjiga“) jesu i biće obavezna strip lektira. I dometi modernih klasika kakav je Hermanov „Džeremaja“ („Čarobna knjiga“) ili pank-subverzini Tamburinijev „Rankseroks“ („Makondo“) svakako će imati svoju publiku u narednim vremenima. Albumi vrsnog italijanskog umetnika Dina Batalje („Darkwood“, ranije i „Makondo“) takođe će osvetliti jedan kvalitetan ogranak evropskog strip stvaralaštva i tradicije.

            Dok se, kako vidimo, svetska strip baština objavljuje, onome što je stvarano na ovim prostorima i dalje se ne posvećuje dovoljna pažnja. U godini u kojoj nas je napustio, Zdravko Zupan je potpisao monografiju sa stripovima Iva Kušanića, u izdanju „Modesty stripova“ (koji su već objavili knjige o stripovima Radivoja Bogojevića i Brane Jovanovića iz legendarne edicije „Nikad robom“). Knjiga koje se bave domaćim stripom i njegovim autorima, od najstarijih do i danas aktivnih (takve su i one posvećene „domaćem“ Tarzanu, „Darkwood“), trebalo bi, ipak, biti što više kako bismo upoznali i sagledali sopstvenu strip prošlost.
            Kako god bilo, zaključimo da je 2015. godina prošla (između ostalog) i u znaku jake produkcije knjiga koje se bave strip istorijom što je zalog boljeg poznavanja tradicije i upoznavanja sa vrhunskim dometima devete umetnosti.

            („Dnevnik“, 2016.)

SREĆNA NAM NOVA 2016. GODINA


top