Vidljivo i nevidljivo
30.11.2016 08:47 
O manjinskim književnostima u Srbiji (III.)
O manjinskim književnostima u Srbiji (III.)

Vidljivo i nevidljivo

Ne marim za odrednicu »manjinska književnost«, sve dok mogu pročitati knjigu koja me interesira; mnogo se češće osjećam kao manjina kad mi neka knjiga nije dostupna, jer ne znam mađarski, rumunjski, češki, poljski, španjolski… kaže Ilija Bakić * Pošteno govoreći, jedva da išta od manjinske književne produkcije dolazi do mojih ruku.
Sve kulture, bile manjinske ili većinske, u posljednje vrijeme pokazuju sklonost ka zatvaranju, a kulturna ksenofobija je sve snažnija, kaže Svetislav Basara


Pisati i razgovarati o manjinskim književnostima nije baš lagan posao, uvijek je tu i pitanje: jesu li »padali uz put oznojeni šampioni ugašenih pogleda«, neki od pripadnika manjinskih književnosti i ima li onih koji se još uvijek drže Štulićevih stihova: »dolazim ti kao fantom slobode da te vodim ravno do dna.«
Postoje li manjinske književnosti, ovdje i sada u Srbiji, kao samosvijest tek s upisanim strahom i opreznošću ili kao suvremeno i kritičko promišljanje društva u kojem živimo?
Prof. dr. Svetlana Slapšak je napisala kako je položaj kulture i povijest književnosti u regiji kao arheologija, jer je intelektualni i politički izazov nakon raspada  SFRJ naveo na misao da je upravo »rubnost«  položaja manjina u novonastalim državama ne samo materijal za istraživanje, nego prostor u kojem se može postaviti dijasporičnost na novu razinu: »eksperimenta, avangarde, neobaziranja na kanone i grube improvizacije s nacionalističkim cementom u zrakastoj građevini književnosti.« I odlično je njeno pitanje: »Ako je centar upao u blato ili živi pijesak, zašto upravo rubna kultura ne bi raširila mlada i moćna krila i bez straha preuzela nagon za promjenom i novim?«



Priča prva

O paradigmi manjinskog karaktera književnosti razgovarali smo s književnikom Ilijom Bakićem, čiji je velik dio opusa vezan uz neoavangardnu književnost.


Kako Vi, kao književnik i čitatelj, promišljate o manjinskim književnostima?

Za mene »manjinska« ili »većinska« književnost nisu vrijednosne kategorije, već samo pomoćne odrednice kojima se neki autor i neko djelo pozicioniraju u prostoru i vremenu, što može biti korisno za razumijevanje konteksta u kome je djelo nastalo. Ono što jeste – ili bi trebalo da jeste – najvažnija je umjetnička kvaliteta proze, poezije ili drame. A monopola na kvalitetu nema. To što netko dolazi iz »većinske« ili »velike« literarne tradicije, odnosno iz većinskog naroda u nekoj državi, ne znači da su njegove knjige vrjednije od onih nastalih u okrilju »malih« ili »manjinskih« naroda. I u velikim i u malim sredinama mogu postojati i stvarati ozbiljni, valjani autori. Zbog toga ne marim za odrednicu »manjinska književnost«, sve dok mogu pročitati knjigu koja me interesira; mnogo se češće osjećam kao manjina kad mi neka knjiga nije dostupna, jer ne znam mađarski, rumunjski, češki, poljski, španjolski…

Jesu li se danas manjinske književnosti u svojoj samozadovoljnosti zatvorile u geta? Ili: imate li uvida u tu produkciju? Što za Vas znači interkulturalni ideal? Koliko se piše, govori o manjinskoj književnosti u srbijanskim književnim časopisima i medijima?

Čini mi se da je veća upućenost na vlastite snage u manjim sredinama-narodima razumljiva, jer je inzistiranje na vlastitom identitetu važno – a umjetnost je bitan segment nacionalnog identiteta, mada je diskutabilno kolika je istinska »težina« ove tvrdnje iz perspektive prosječnog pojedinca. Na literarnom planu ova bi se praksa mogla ogledati u određenom stupnju »pozitivne diskriminacije« u okriljima manjinskih zajednica, odnosno potenciranja domaćih-manjinskih stvaralaca, kako bi se podstakli na dalje stvaranje. Ali, kako umjetnost ne priznaje granice tako se i ono što nastaje u zatvorenim sredinama prije ili kasnije mora uputiti u veliki svijet i sresti s onim što se u njemu stvara, pa tu dokazivati svoju posebnost i valjanost. Širi uvid u produkciju »manjinskih« literatura nije lako imati prije svega, jer je broj književnih časopisa koji redovno izlaze bitno smanjen, pa je teže doći do širih informacija, osim onih da se neka knjiga pojavila. Bez prikaza novih izdanja, odnosno kritičkih osvrta na ranije objavljena djela teško je steći sliku literarne scene »manjinskih« književnosti. Bez takvih informacija i bez mogućnosti da se knjige kupe – a u velikim knjižarskim lancima uglavnom ih nema – interkulturalnost ne funkcionira, jer je njen imperativ dostupnost, dakle potpuni uvid u »manjinske« književnosti. Naravno, bilo bi poželjno da se i ostali mediji uključe u procese serioznog, nesenzacionalističkog otkrivanja »manjinskih« književnosti, ali i ovdje, kao i u slučaju knjižara, principi profitabilnosti određuju što se objavljuje – emitira. A umjetnost i profit ne idu ruku-pod-ruku.

Prevodi li se u dovoljnjoj mjeri manjinska književnost?

Naravno da se »manjinske« književnosti ne prevode dovoljno baš kao što se ne prevodi dovoljno književnost okolnih nam zemalja i onih iza njih, jer se takve knjige slabo prodaju pošto, opet, ne potiču iz »bestseler sistema« senzacionalnih-instantnih-estradnih literatura. Na toj razini sve seriozne literature – strana, domaća, »većinska«, »manjinska« – opet padaju pred imperativima profita i famozne tržišne privrede.

Treba li država financirati nešto što se zove manjinska književnost? Ako treba, zbog čega? Je li tiskanje knjiga na manjiskom jeziku samo korektan politički čin, financiran od Pokrajine?

Kulturna politika država deklarativno postoji, a praktično je nema, pa se država trudi da što manje ili nimalo potpomaže suvremenu literaturu, bila ona »većinska« ili »manjinska«, gurajući je na tržište kao, navodno, idealan sistem za opstajanje kvalitete i zadovoljavanje potreba širokih i »izgladnjelih« narodnih masa. Taj sistem odavno je napušten u svim zemljama »zrelog kapitalizma«, ali pošto smo na tom polju tek početnici trebat će godine i desetljeća da se, možda, do takvog sistema stigne i ovdje. Još su u poslijeratnoj Francuskoj uvidjeli da će, ukoliko unatoč razorenoj ekonomiji ne krenu u ozbiljno pomaganje svoje kulture, postati američka kulturna kolonija i idealno tržište za jeftini kulturni bofl. Rezultat kulturne politike »pozitivne diskriminacije« jeste obnova svih formi umjetnosti; izgrađena je i škola francusko-belgijskog stripa koja je već desetljećima etalon za umetnički strip. Oni s malo dužim pamćenjem sjetit će se da je u vrijeme socijalizma »manjinska« književnost potencirana po »sistemu ključa« – u godišnjoj produkciji pjesničkih ili proznih knjiga uglednih izdavača uvijek je moralo biti nekoliko djela pripadnika »narodnosti«, sadašnjih nacionalnih manjina. Nisu to uvijek bili dobre knjige, ali se formalno vidjelo da nitko nije zapostavljen i davan je poticaj da u tim malim zajednicama literatura ne zamre. Propašću socijalizma »sistem ključa« zamijenjen je »sistemom kaosa«, koji i dalje »radi«, pa je svatko mogao i može objavljivati što hoće ako ima novca i nađe sponzore; etablirane kuće su propale, umjesto jedne partijske literature sada svaka stranka ima svoje pisce – da ih upotrijebi ako zatreba. Jedne klanove i klike su zamijenili drugi klanovi i klike koji su trošili ono malo novca koje država »upumpava« u kulturu, a da joj netko iz »civilizirane Europe« ne bi prebacio da ne poštuje umjetnost.

Kako književnost, bila manjinska ili ne, stiže do »vidljivosti«?

Književnost u suvremenom nam društvu potpuno je marginalizirana. Razlozi za to su brojni: materijalno i duhovno siromaštvo posljednjih desetljeća, nove tehnologije koje svojim brzim, interaktivnim sadržajima potiskuju stare forme, pa se djeca navikla na kompjutorske igrice i spotove ne mogu fokusirati na »sporo« čitanje koje traži i aktiviranje njihove imaginacije, a ne treba zanemariti ni to da država voli inertne podanike kontrolirane masovnim medijima. Ako pod vidljivošću podrazumijevate dopiranje do širokih masa, onda se vidljivost može postići samo skandalima i agresivnom reklamom koju mogu platiti veliki izdavači; ako literaturu ispisuju TV voditeljice ili folk pjevačice… Naravno, do vidljivosti se stiže i dobijanjem nagrada – prije svega Ninove – jer iz nekog razloga postoji refleks kod brojnih sezonskih čitatelja da takve knjige pročitaju jer su »in«, pa se onda mogu odmarati do sljedeće nagrade sljedeće godine. Sve ovo važi samo za prozu, jer poeziju čitaju jedino pjesnici, rijetki kritičari i još rjeđi posvećenici, pa tu šira vidljivost ne postoji. Dobar recept za pojedinačnu »vidljivost« je baviti se politikom ili biti aktivan kritičar društvenih dešavanja – to može skrenuti pažnju na piščeve knjige, mada ne obvezno. 

Je li velika šansa manjinske kulture u njenoj otvorenosti, kao što je to slučaj u svijetu? Naravno da je i pitanje koliko su većinske kulture otvorene? Dakle, je li u pitanju dvosmjerana ulica?

»Manjinska« književnost živi čak trostruki život i ima tri uloge: onaj u okrilju svoje zajednice, onaj na otvorenoj literarnoj sceni gdje se s drugima bori za mjesto pod suncem«, a treći život bio bi postojanje na književnoj sceni države svog naroda. Za opstanak i razvoj bilo kog života-uloge otvorenost je nužna, inače se tone u izolaciju i getoiziranu samodovoljnost što u krajnjem znači stagnaciju i nestanak. Manjinski narodi i njihove književnosti neće opstati sami u svojim zabranima kao što ni većinska scena ne može da ne čuje drugačije glasove. U krajnjem slučaju, »većinska« literatura jednog naroda-države u svjetskim je razmerama »manjinska« prema literaturama brojnijih naroda. Naravno, otvorenost – prevođenje knjiga pisaca »manjinskih« književnosti i njihova dostupnost, podržavanje časopisa – ima svoju cijenu, ali pitanje je hoće li to država htjeti i moći platiti?

Književni časopisi Új Symposion ili Novy život su, primjerice, bili značajni na ovdašnjoj kulturnoj sceni. Zašto danas nema više takvih manjinskih književnih časopisa s određenim značajem na kulturnoj sceni?

Književna tiskana periodika je već godinama na koljenima, jer se jedva pomaže od državnih institucija, a časopisi su najdinamičniji i najosjetljiviji segment literarne scene, jer pružaju uvid u nova dešavanja i tendencije, otkrivaju mlade autore… S druge strane, svjedoci smo vala raznoraznih elektroničkih-internet literarnih časopisa što je logičan rezultat digitalne ere koja neumoljivo mijenja svijet. Elektroničke časopise je lakše »proizvesti« i još lakše »samoukinuti« – što jeste sinonim za digitalni-internet svijet: brzo i kratkotrajno – ali je onda pitanje koliki je njihov stvarni domet i značaj. Kako god bilo, seriozne časopise nije lako stvarati: valja iskristalizirati redakcijsku jezgru, profilirati sadržaj i formirati krug suradnika. Za sve to treba entuzijazma, strpljenja, vremena i novca, a to su uvijek deficitarni »resursi«. Sjetimo se sjajnog časopisa Orbis iz Kanjiže, koji je izlazio dvojezično na srpskom i mađarskom, uređivao ga je pjesnik Ljubomir Đukić, koji je za par godina postao sasvim respektabilan. No, dobra volja i želja urednika i redakcije nisu mogli pobijediti deklarativnu potporu i suštinsku nezainteresiranost institucija, a valjalo je brinuti i o osobnoj egzistenciji, i časopis se, unatoč velikom potencijalu, ugasio. I tako se opet vraćamo na pitanje kulturne politike koje stvarno nema, a to onda znači da nema ni bitnog dijela plana za nacionalno-državni, dakle i kulturni opstanak i razvoj.

Priča druga

O istoj temi razgovarali smo i s književnikom Svetislavom Basarom, autorom romana, zbirki pripovijetki, drama i eseja.

Kako Vi gledate na manjinske književnosti?

Prije svega, pojam »manjinska« književnost zvuči mi nekako šupljikavo. Književnost je književnost. Ili nije. Ako jeste, onda manjinski status nekog pisca nema nikakvog značaja. Elias Canetti je, recimo, bio manjinski pisac u  Bugarskoj, pa je, s dobrim razlogom, svjetski poznat. Da ne nabrajam seriju sjajnih manjinskih, vrlo poznatih pisaca iz bivšeg SSSR-a, kasnije Rusije. 

Imate li uvida u tu produkciju? Je li manjinska književnost u getu? 

Pošteno govoreći, jedva da išta od manjinske književne produkcije dolazi do mojih ruku. Tu je izuzetak književnost vojvođanskih Mađara koja se dosta prevodi. Ostali su, kako rekoste, u svojevrsnom getu. O manjinskim književnostima, koliko mi je poznato, piše se malo ili nimalo u srbijanskim medijima.

Treba li država financirati manjinske književnosti? 

To je pitanje koje bi trebalo postaviti državi. Ali kako naprijed rekoh, dobru književnost je nemoguće sakriti. Osim toga, čini mi se, mada možda griješim, da »manjinska« književnost – naravno ne uvijek i ne svuda – pokazuje sklonost da svoju »manjinskost« iskoristi kao apriornu prednost.

Kako književnost, bila manjinska ili ne, stiže do »vidljivosti«? 

Ti su mi putevi oduvijek bili misterizoni, ali grubo postavljeno, vidljivost se postiže na dva načina – ili komercijalnim nekvalitetom, što je slučaj sa takozvanom trash literaturom, ili kvalitetom. Pomoćna i priručna sredstva najčešće nisu ni od kakve pomoći. 

Je li velika šansa manjinske kulture u njenoj otvorenosti? Naravno da je i pitanje koliko su većinske kulture otvorene? 

Sve kulture, bile manjinske ili većinske, u posljednje vrijeme pokazuju sklonost ka zatvaranju, a kulturna ksenofobija je sve snažnija, što se lijepo vidi na primjerima srpske i hrvatske kulture koje, unatoč praktičnoj istovjetnosti jezika, malo i sve manje znaju jedna od drugoj. Tu se ne može mnogo učiniti. To je svjetsko-historijski trend. Žalostan, ali trend.

Je li tiskanje knjiga na manjiskom jeziku samo korektan politički čin, financiran od Pokrajine, bez da te knjige imaju odjeka među čitateljima? 

Uglavnom jeste. Tako se formalno ispunjavaju obveze prema manjinama. Ali, znate što, ne treba previše očekivati od modernih država koja ne haju mnogo ni za vlastitu kulturu i književnost. Unatoč svemu, siguran sam da književost, bila »manjinska«, bila »većinska«, ima budućnost.  

Zvonko Sarić
Hrvatska riječ, br. 710, 25.11.2016.

http://www.hrvatskarijec.rs/vest/3967/Vidljivo-i-nevidljivo/



0 komentara:

Постави коментар

top