U FOKUSU
            Početkom 1990-tih, u vreme raspada SFR Jugoslavije, građanskog rata, mobilizacija, izbeglica, sankcija UN prema Srbiji, dotad nezabeležene hiperinflacije, kraha svih institucija države, opšteg siromašenja masa i bogaćenja malobrojnih (podobnih i odabranih), šverca i svih mogućih dovijanja da se obezbedi golo preživljavanje - rečju u „smutnim vremenima“ stasavala je, kad joj vreme nije (naklonjeno), nova generacija strip stvaralaca. Bez pomoći i potpore, bez mogućnosti da radove objave u strip izdanjima (jer ih nije ni bilo) ali i bez obaveze da bilo kom uredniku polažu račune i pravdaju se, strepeći da li će prihvatiti njihove stripove, mladi autori su se okrenuli sebi i istomišljenicima. Slobodni da crtaju šta im je volja, da radove fotokopiraju u bezbrojnim samoniklim fanzinima i razmenjuju ih međusobno i sa čitaocima, pripadnici (ne)voljnog „andergraunda“ kretali su se u različitim „alternativnim“ pravcima 9. umetnosti. U tom strip talasu jedan od kreativnih centara bio je i Vršac, sa grupom aktivnih umetnika te izdanjima kakva su magazin „Patagonija“ i fanzin „Krpelj“ (koji je bio delo Wostoka).
            Wostok (alias Danilo Milošav) i Grabowski (alias Borislav Grabović) prvoborci su vršačkog andergraund/alternativnog stripa, svako sa svojim promišljanjima stripa i scenarističko-crtačkim profilom. Uprkos različitostima (ili upravo zbog njih) njihovi zajednički radovi donosili su sasvim osobenu poetiku koje u pojedinačnim radovima nije bilo. Od mnoštva (i tematski i grafički) raznorodnih radova ovog tandema, koji se konstantno umetnički razvijao i menjao, svakako najzapaženiji su strip serijali „Luna“ i „Popošak i Cveće“; oba su, od početnih magazinskih izdanja, dostigla do nekoliko kvalitetnih knjiško-albumskih u zemlji ali i u svetu. Takođe treba zapaziti da su serijali nastavljani uz učešće novih autora.

REČ KRITIKE
            „Luna“ je stvarana 1995. i 1996. godine i bila je slobodna interpretacija stripa „Prvi ljudi na Mesecu“ braće Nejgebauer iz 1953. koji je, naravno, inspirisan istoimenim romanom H. Dž. Velsa, rodonačelnika naučne fantastike. Priča u četiri epizode prati odlazak krupnog i snažnog Branka Brzaka i sićušnog, glavatog naučnika Kilajeva, u posebnoj Sferi, na Lunu odnosno njihov susret i sukob sa Selenitima te, konačno, Brankov beg i povratak na Zemlju, dok Kilajeva sudbina ostaje neizvesna iako Branko, preko aparata koji mu donosi tajanstveni posetilac, još neko vreme može da prati Kilajevljeve poruke sve dok one iznenada ne prestanu da stižu. Wostokov scenario nesputan je literarno-stripskim predloškom odnosno kanonima naučne fantastike i naginje fantastičkim zapletima i obrtima, bez mnogo pojašnjavanja. Efekat konstantne začudnosti priče potkrepljen je i pojačan maestralnim vizuelnim utiskom koji podrazumeva sjajan crtež Grabowskog koji insistira na oštrom sudaru pretežnih crnih površina sa belinama, bez senčenja i međunijansi. Dinamika likovnog pripovedanja potcrtana je i izuzetnim kadriranjem odnosno montažom tabli.
            Deceniju i po posle originalne „Lune“ nastaje petodelni „Povratak na Lunu“ koji su uradili Wostok i Sanja Stepanović. Kako naslov kaže Branko se, posle 20 godina, vraća na Lunu pošto se, posle dve decenije tišine, oglasio aparat pomoću koga je bio u vezi sa Kilajevom. Uz pomoć Sfere on stiže na cilj i prateći signal sa aparata stiže u bizarni hram samo da bi opet bio napadnut od Selenita. Spas dolazi neočekivano od psa koji, pak, prati belu bradu što se proteže kroz podzemlje i površinu planete. I aparat ukazuje da treba ići u istom smeru sve do nadgrobnog spomenika Kilajevu. Pred novim napadom Selenita Branko beži i susreće svog dvojnika. Njih dvojica skaču u vis, ukrcavaju se u dvokrilni avion i tako umaknu poteri samo da bi bili privučeni crnim suncem koje će ih progutati i pretvoriti se u puni krug Lune što je svojevrsni „kraj novog početka“.
            Wostok je u neobuzdanom nastavku „Lune“ osim obrtanja nekih od postavki (selenitska mašina najpre proizvodi tečno svetlo a u drugom delu mrak) ovu priču povezao sa onom iz „Popoška i Cveća“ nekolikim motivima: Branka spasava pas Cveće koji i na Luni prati trag bele brade, tu je i avion dvokrilac kojim se putuje svemirom odnosno crno sunce. Ovim se (samo)citiranjem okončava, barem za sada, priča o „Luni“ što ne znači da neće biti novih epizoda (jer kraj je otvoren, kao i u „Popošku i Cveću“ i dopisivanja su moguća). Vizuelni „otisak“ nove „Lune“ delom je na tragu prve ali je i nadograđen efektnim korišćenjem crvene boje koja, u sadejstvu sa specifičnim kadriranjem, na pojedinim tablama stvara utisak plakatne likovnosti. Dinamički spoj i kontrastiranje crvenog-crnog-belog u ovom stripu otvara sasvim drugačije i nove horizonte strip poetike.
            U konačnom sagledavanju „Luna“, u obe svoje inkarnacije, svakako je jedan od bisera srpskog autorskog/alternativnog stripa s kraja XX i početka XXI veka.

            („Dnevnik“, 2015.)


U FOKUSU
Najpre jedno nužno objašnjenje naslova strip albuma: reč “rokamboleska” vodi poreklo od imena Rokambol, vrlog i stamenog junaka serijala romana Pjera Ponsona di Teraja (1829-1871). Rokambol se prvi put pojavljuje u romanu “Tajanstveno nasledstvo” koji je u nastavcima objavljivan u francuskim novinama “Le patri” 1857. godine. Zahvaljujući ogromnom uspehu ove avanture, Rokambol je postao junak niza popularnih romana koji su postali primer lakog, zabavnog štiva. Rokamboleska je počela da označava preterane i neverovatne avanture koje nisu previše zasnovane na stvarnosti. Iako su Rokambol i njegov kreator odavno pali u zaborav, termin rokamboleska i dalje je u svakodnevnom opticaju, barem u francuskom jeziku.
Strip autor Emanuel (Mani) Larsene je rokambolesku stavio kao okvirni naslov serijala albuma sa različitim istorijskim ličnostima kao glavnim junacima (za sada je, od 2002. godine, objavljeno pet albuma ove serije a junaci su, uz Frojda, Van Gog, Atila, Robin Hud i Neznani junak). Larsenea (1969) smatraju jednim od najperspektivnijih francuskih strip autora. Nakon rada u časopisima “Le rever de rune” i “Fluid glasijal”, 1997. godine počinje da radi za čuveni “Spiru magazin”. Tu zajedno sa Žanom Mišelom Tirijeom kreira “La vie est courte”, zbirku urnebesnih gegova zasnovanih na njihovoj viziji nazovi modernog društva. Godine 2000. prelazi u uzdavačku kuću “Dargo” i sa Luisom Trondhajmom počinje rad na serijalu “Kosmonauti budućnosti”. Dve godine kasnije, upoznaje Žana Iva Ferija (novi scenarista “Asteriksa”) i sa njim radi na serijalu “Povratak zemlji”. Dobitnik je nagrade međunarodnog strip festivala u Angulemu, 2004. godine za strip “Svagdanja borba”.

REČ KRITIKE
            Istorija kaže da je Sigmund Frojd, slavni otac psihoanalize i moderne psihijatrije, zaista posetio SAD 1909. godine i održao seriju predavanja o svojim teorijama i praktičnim metodama lečenja. Ova je poseta svakako bila važna kako za Frojda tako i za Novi svet. No, Larsene nije mario za nauku pa je naučnika koji je ostavio “histerične bečke koke” poslao u Ameriku da upoznao taj svet u kome su pojmovi pravde, prava i zakona još neodređeni i zatim izvede te varvare na pravi put. Ono što psihijatra najviše brine je da li kauboji, jer on odlazi na Divlji zapad, imaju kaučeve bitne za njegove seanse. Njegov sluga Igor, vozeći bicikl po divljini, ne deli poslodavčevo oduševljenje i otvoreno žali za lepim životom koji su napustili. No, nauka traži žrtve koje Frojd (za svoju rabotu kaže da su mu fah “neuroze svake vrste, psihoze na veliko i malo”) misli da je spreman da podnese kako bi analizirao tipične stanovnike Amerike a onda rezultatima zadivio matore akademike u Beču; kasnije će ustvrditi kako tu zemlju “treba analizirati artiljerijom kako bi naučila šta je učtivost”. Objekti analize, međutim, nisu ni malo voljni da ih neko ispituje a oni koji i pristanu daju odgovore sa kojima Frojd ne zna šta bi. Da bi našao kakvog-takvog pacijenta Frojd je prinuđen da uceni psa lutalicu - begunca iz državnog zatvora čija životna priča zanima naučnika (naravno, pas Spot, zna da se bije, puca, jaše konja i razgovara sa ljudima jer sve životinje govore). Spot putuje do vrača koji će mu dati dušu a Frojd i Igor ga prate. Usput sreću poteru za beguncem koju Igor sređuje u duhu Divljeg zapada kao i Indijanca kepeca koji je šaman početnik, ali ih uspešno opljačka i pobegne. Nakon neizvesnog putovanja na kome i Frojd doživljava košmarne snove u duhu svojih teorija, u uzbudljivom raspletu, svako od tragača nalazi nekakvu satisfakciju. I dok je Frojd ushićen saznanjima koja će zadiviti svet nauke a matore akademske drtine naterati da presvisnu od muke, Igor preti da će, poučen lošim tretmanom svog poslodavca, po povratku u Beč - osnovati sindikat.
            Larsene pripoveda lako i vrcavo, sa puno duhovitih dosetki i šala, njegov lepršavi karikaturalni crtež sjajan je a poneke razigrane table su maestralne. Mada deluje nepretenciozno priča nije vulgarizovana niti prigodnog hepi-enda već vešto kombinuje humor, cinizam i apsurd. Rečju, “Pasji život” je izuzetno zanimljivo smešno-ozbiljno strip ostvarenje vredno pune čitalačke pažnje.

            (“Dnevnik”, 2015.)


U FOKUSU
            Među najčešćim asocijacijama koje prate pominjanje stripa svakako je - avantura ili, kako se ranije češće govorilo, pustolovina. Ona se, naravno, dešava na egzotičnim mestima (okeani, tropska ostrva, prašume, pustinje, duboki svemir, druge planete), u uzbudljivim vremenima prošlosti i budućnosti, i među neobičnim, upečatljivim ljudima (ljudožderi, plaćenici, revolveraši, gusari, svemirski komandosi). Prava strip avantura usisava čitaočevu pažnju i ne pušta je dok se ne okrene i poslednja stranica a zatim živi u njegovom sećanju i mašti, razvija se i nadograđuje, vraćajući ga tako u detinjstvo kada je čitav svet bio nov i tajanstven. Stoga, pravih strip avantura nikada nema dovoljno, uvek su nam potrebne.
            „Osveta grofa Skarbeka“, koju čine dva albuma, „Zlatne ruke“ i „Srce od bronze“, svakako spada u čistokrvnu avanturu ili, preciznije, nekoliko avantura. Njeni tvorci su scenarista Iv Sant (1964), koji je od urednika strip izdanja prešao u strip stvaraoce, najpre pišući scenarija za nove epizode legendarnog serijala „Blejk i Mortimer“, da bi 2004. napisao „Osvetu grofa Skarbeka“, dok je za vizuelni deo stripa, preciznije crtačko/slikarski, zaslužan Gžegožd Rosinski (1941), legendarni crtač poznatih serijala i albuma kakvi su, pre svega, „Torgal“ ali i „Tugovanka za izgubljenim pustarama“, „Dargo“ i „Velika moć malog Šninkela“. Saradnja ova dva umetnika bliskih senzibiliteta donela je zaista nesvakidašnji rezultat koji je na tragu avanturističkih matrica klasičnog stripa nadograđenih digresijama koje se temelje na savremenim iskustvima tzv „inteligentnih istorijskih trilera“ (kakve su napisali Eko, Monaldi i Sorti...).

REČ KRITIKE
            Priča počinje 1843. i prati sudski proces u kome tajanstveni grof Skarbek raskrinkava podlosti bogatog trgovca umetninama Nortbruka, koji navodno ima sve slike pre 11 godina preminulog Luja Polija. Pred prepunom sudnicom, u kojoj je i mladić koji prikuplja materijale za buduće knjige popularnog Aleksandra Dime, grof otkriva da je Nortbruk ubica a da Poli nije mrtav jer je on - Poli. Skarbek, koji je na poziv svog brata Frederika Šopena iz ratom uništene Poljske stigao u Pariz i tu, kao talentovani slikar, upao u Nortbrukovu klopku, opisuje kako je, sa prišivenom desnom šakom koju mu je odsekao lažni dobročinitelj, pokušao da pobegne u Novi svet ali su ga zarobili gusari koje predvodi Aleksandar Defrans, glumac proteran iz Pariza. Skarbek je zadužen da slika brojne Defransove žene i on se privikava na zatočeništvo sve dok, u opljačkanom blagu sa jednog broda ne otkrije nekoliko svojih slika i brošuru koja navodi da se Nortbruk obogatio prodajući Polijevu zaostavštinu. Gnevan zbog toga Skarbek uspeva da izmoli Aleksandra Defransa i vraća se da bi se osvetio. U trenutku kada je sve razjašnjeno i krivci otkriveni, kao svedok se pojavljuje Šopen koji tvrdi da čovek koji se predstavlja kao Skarbek nije njegov brat. Prozvani pokušava da pobegne i biva ubijen! Ali to nije kraj zamešateljstva. Radoznali Dimin najamnik prati tajanstvenog čoveka do groblja i ovaj mu otkriva da je gusar i da Skarbekova priča nije potpuno istinita. Mladić, fasciniran otkrićem, smišlja da Dimi predloži da napiše roman koji bi se zvao „Grof od Monte Kristobalda“. Za to vreme tajanstveni gusar odlazi da okonča svoju misiju na kraju koje će se sresti sa svojim bratom Šopenom.
            Uzbudljiva avantura koja je, kako to i treba, puna tajni, strasti, okršaja, podlosti, časti i prevara, uzbuđenja i preokreta, majstorski je islikana, preko karikaturalnih fizionomija i grimasa do sjajnih enterijera i pejzaža blistavih toplih mora i tmurnog Pariza, bistrih dana i vedrih noći. Slike i tekst se glatko nadovezuju tvoreći izuzetno delo koje će zadovoljiti i detinje/mladalačku želju za zavodljivim avanturama ali i potrebu odraslog čitaoca za manirističkom nadogradnjom obrazaca. Rečju, „Osveta grofa Skarbeka“ je obavezna lektira svakog stripoljupca.
            („Dnevnik“, 2015.) 
Oto Oltvanji (1971), pisac i prevodilac, čitalačkoj je publici znan po pričama objavljivanim po časopisima i antologijama („Tamni vilajet“, „Beli šum“, „Gradske priče“, „Nova srpska pripovetka“) i dva romana, „Crne cipele“ (2005) i „Kičma noći“ (2010). U svojoj prozi on se kreće u okriljima fantastičkih žanrova, pre svega fantastike natprirodnog/horora, ali je nesporno i kreativno korišćenje iskustava savremene svetske literature, posebno one koja se svrstava u kategorije trilera, krimića ili tzv. „saspensa“. Obzirom da se Oltvanjijevi romani i priče dešavaju na ovdašnjim prostorima poznavanje lokalnog kolorita važan je segment zapleta/razrešenja koji, često, prevazilazi ulogu scenografske pozadine postajući važan učesnik dešavanja. Otuda Oltvanjijeva dela jesu zabavna i uzbudljiva ali su i više od toga pošto je autor spreman da izvrne, izvrda i izigra pravila i da u očekivano/predvidivo štivo unese slojeve koji su netipični/nepripadajući (ili suvišni) jednom čisto žanrovskom delu; no, iskušavanje žanrovskih matrica ima smisla samo ako se njihove granice otkrivaju, prelaze i prevazilaze. Tako pisac u svojim delima, posebno u „Kičmi noći“, čitaocima nudi napeto štivo u koje je, za zainteresovane, upleteno i zajedljivo poigravanje savremenim političko-društvenim temama. Obznana stranog/natprirodnog kod Oltvanjija nije samo žanrovski važan i prepoznatljiv element već, obzirom na „domaći teren“ dešavanja, ima i dodatno značenje potcrtavanja nenormalnosti koju junaci (i čitaoci) prihvataju kao uobičajenu svakodnevicu.
Obzirom na Oltvanjijeva prethodna dela, „Iver“ je izlazak iz žanra - tako barem izgleda tokom prvih 300-tinjak strana romana. Znatiželjni čitalac će na njima upoznati moćnu porodicu Vitas koju čine nesporni vladar Nađmama, njeni sinovi, popularni pevač Rob i neuspeli glumac Kristijan, bliznakinje, slikarke Višnja i Veronika, Robova deca pisac Saša, njegova sestra Anita i troje dece (tu su još, kao pridruženi članovi, i jedna snajka i jedan zet). Porodicu na velikom imanju blizu Subotice upoznaje i Mia, dečiji pisac, Sašina devojka. Pred njom se dešavaju incidentne situacije, odvijaju neobični razgovori. Potaknuta tajnama u koje je nevoljno uvedena Mia traga za Robovom bivšom suprugom, za njihovim prognanim sinom Lukom, za porodičnim arhineprijateljem Ognjenom Brankovićem. Ipak, kockice priče nikako se ne slažu dok tetka Bela ne otkrije mračnu tajnu porodice staru dva veka. U tom trenutku natprirodno izlazi na scenu otkrivajući obrede kojima su se u porodici delile životne uloge. Oni kojima je određeno da žrtvuju svoju sreću i uspeh u korist braće/sestara, sada osvešćeni, odbijaju da se i dalje povinuju a zatim se pojavljuje i dete za koje niko nije znao, spremno da svima pomrsi planove i izbori se za svoja prava. U grčevitom finalu računi se izravnavaju i ravnoteža koliko-toliko uspostavlja.
„Iver“ se, dakle, do svog kraja razotkriva kao roman mračne fantastike, mada je i specifična porodična saga, smeštena u današnje vreme (bez dubljeg uranjanja u društvenu problematiku) ali vezana i za bližu i dalju prošlost. Oltvanji pažljivo dozira tenzije, postavlja dileme i otkriva deliće odgovora da bi, nakon sporog razvoja priče vrtoglavo obznanio ključnu tajnu i doneo njeno razrešenje.
Rečju, „Iver“ je novi stepenik u Oltvanjijevom bavljenju žanrom ali i iskorak iz njega u neistražene literarne prostore.

            („Dnevnik“, 2015.)

U FOKUSU
            „Iznogud“, veliki vezir koji ima žarku želju da postane „kalif umesto kalifa“, (ovdašnjim stripoljupcima znan iz više izdanja, od „Politikinog zabavnika“ počev od ranih 1970-tih, preko „Stripoteke“, „Eks almanaha“ i drugih do strip albuma), nesporni je klasik evropskog humorističkog stripa. Svoje avanture započeo je davno, 1962., i trajao gotovo pola veka, do 2010. godine. Najpre je izlazio u kratkim epizodama od desetak tabli, pod naslovom „Avanture kalifa Haruna al Prašida“ a kasnije, pod promenjenim imenom „Iznogud“, u „celovečernjim“ albumima. „Iznogud“ je životno delo crtača Žana Tabarija (1930-2011) i još jedno remek-delo (pored „Taličnog Toma“, „Umpah Paha“ i „Asteriksa“) u opusu genijalnog scenariste Renea Gosinija (1926-1977). Tabari je posle Gosinijeve smrti preuzeo i scenaristički deo posla (kao Uderco za „Asteriksa“) i nastavio da stvara priče o zlobnom veziru; poslednji album „Iznoguda“ pojavio se godinu dana posle njegove smrti.
            Sećajući se početaka serijala Gosini je ispričao kako je veliki vezir uopšte nastao a bilo je to manje-više slučajno. Naime, dok je pisao scenario za strip „Nikolica“ u epizodi koja se dešava u kampu u prirodi učitelj deci priča o veziru koji je žarko želeo da postane kalif umesto kalifa. Kada je Gosiniju i Tabariju iz redakcije časopisa „Rekord“ predloženo da pokrenu novi serijal došli su na ideju da parodiraju „Hiljadu i jednu noć“ ali iz specfične vizure zločestog i upornog vezira. Gosini tvrdi da je odlučio da se prepusti zadovoljstvima osmišljavanja najotrcanijih štosova i igara reči na tu temu. Naravno, Gosini je preskroman jer mnogi su vrlo ozbiljno pokušavali da njihovi radovi „dobace“ do štosova i igara rečima ali su neslavno propadali pošto samo majstorska dela mogu biti jednostavna i lepršava.

REČ KRITIKE
            Da je tandem Gosini-Tabari uspeo da bude jednostavan, vragolast, zabavan i veseo potvrđuju i epizode u novom albumu. Neodoljiva igrarija sa zamenom ličnosti, žabama i prigodnim mudrostima na temu vode dešava se u epizodi „Nešto je kre-kre-krenulo po zlu u kalifatu!“. „Urokljive oči“ su nova verzija istog zapleta u kome je, umesto zlog čarobnjaka, sve „zakuvao“ mađioničar Al Azuri. Kao što je u prethodnoj epizodi problematično poljubiti žabu u ovoj je teško naći mesto na kome niko ne pljeska (i tako budi hipnotisanog). „Jača gorča“ otkriva kako i učenjaci mogu da smisle nešto korisno za vezirov naum, vrući napitak od koga, onaj koji ga ispije, postaje lak i može da odlebdi (u nepoznato); ali kako naterati kalifa da popije vreli čaj nimalo nije lako a pokušaji dovode do mnogih zavrzlama koje će se obiti o glavu onome ko drugome čaj kopa. U „Vremeplovu“ će nauka ali savremena spojiti, putem jednog posebnog ormana kojim se putuje kroz vreme, strip autora iz XX veka, srednjevekovni Bagdad i njegove žitelje i praistorijskog čoveka sa toljagom. Jurnjavi kroz epohe neće biti kraja (makar u nekom određenom vremenu). U „Pikniku“ vezir podlo smišlja da odvede vezira u pustinju i tamo ga izgubi. Ali, pustinja uopšte nije pusto, vrelo i suvo mesto, kako se misli. Naprotiv, saobraćaj je gust, vode ima u izobilju a svakih 10 godina pada kiša od koje se izletnici ozbiljno prehlade! „I sve tako naopako“, završna epizoda albuma, otkriva da mađioničar Ćiribu ima začarani pehar koji može da seli duše onih koji jedan za drugim piju iz njega. Veliki vezir zna šta mu je činiti i - uspeva da se useli u kalifovo telo i ostvari svoj san. No, njegov način vladanja nateraće narod da se pobuni i na vlast, iz zatvora, postavi vezira u čijem telu spava kalif. Tako će se sve vratiti na svoje mesto - mada, na prvi pogled, ne izgleda tako.
            Gosini i Tabari suvereno vladaju svojim umećima gradeći urnebesne pričice koje oduševljavaju čitaoce i mame na nova čitanja/razgledanja starih i nestrpljivo čekanje novih Iznogudovih nevaljalstava.
            („Dnevnik“, 2015.)   

top