U FOKUSU

            Žorž Simenon (1903-1989) belgijanac (kao i Herkul Poaro) koji je pisao na francuskom i to po 60 do 80 strana dnevno što je, pod njegovim imenom, "proizvelo" gotovo 200 romana i preko 150 priča i mnoštvo članaka, rasprava i drugog publicističkog materijala (pod 27 pseudonima koje je koristio Simenon je napisao još oko 180 romana i mnoštvo priča, članaka i reportaža), najpoznatiji je kao "otac" inspektora Megrea, klasičnog heroja evropskog krimića. Mada je Simenon pisao i psihološke, socijalno-društvene i autobiografske romane koji su imali odjeka među kritikom, Megre je ostao njegovo životno delo po kome je svetski poznat i četvrt veka posle svoje smrti. Za to je zaslužno i 550 miliona knjiga štampanih pod njegovim imenom širom sveta ali i nekolicina filmova o Megreu.
            Simenonova neverovatna stvaralačka energija i disciplina koje su trajale decenijama privlačile su pažnju ne samo čitalaca već i medicinskih eksperata  ali i bulevarske štampe mada se ona više zanimala za njegov buran ljubavni život i mnoštvo dama koje je osvojio (pominjale su se i cifre od više hiljada). Literarni stručnjaci uglavnom nisu bili preterano naklonjeni Simenonu prebacujući mu reporterski stil, površnosti i nedorečenosti u priči i oslikavanju likova. Činjenica je da se Simenon nije zadržavao i vraćao na ono što je napisao već uvek žurio u novu knjigu; ipak, u mnoštvu svojih dela on je uverljiv i sposoban ne samo da zadrži pažnju čitalaca već i da ih zavede pojedinostima i tananim zapažanjima. To važi kako za "ozbiljne" romane tako i one o inspektoru Megreu jer Simenon nije svoje knjige delio na "lake" i "teške" odbijajući da menja stil i pokorava se žanrovskim konvencijama. Otuda je Merge netipični heroj krimića koji je mnogo "ljudskiji" nego što žanr traži.

REČ KRITIKE
            Mada je Megre inspektor u pariskoj policiji on, u svojih 75 romanesknih i 28 pripovedačkih avantura, putuje po provinciji i svetu (odlazi i u SAD). Naravno, na tim "terenima" on uvek rešava neki slučaj bilo da je to po zadatku ili zato što se slučajno zadesio na mestu zločina. U romanu "Megre se boji" (kod nas objavljenom čak tri puta), vraćajući se sa dosadnog kongresa, Megre svraća u varošicu Fonte da poseti starog prijatelja sudiju Šaboa. Tada se, međutim, u mestašcu dešavaju čak tri ubistva koje lokalna policija ne uspeva da razreši. Megre polako upoznaje situaciju, otkriva podeljenost starosedelaca na viši krug, bogataše i propalu aristokratiju, i ostale, obične ljude, odnosno mračne tajne porodica koje su sticale i gubile bogatstvo i uticaj. Ova mala sociološka studija o provincijskim varošicama dopunjena je škrtim ali preciznim karakterizacijama junaka odnosno opisima Megreovih dilema i sumnji ali i njegovog opšteg osećaja da je star i umoran, da ga je vreme pregazilo i da bi se najradije povukao u mir i tišinu svoga doma i društvo supruge. Kroz bezmalo sve romane i priče o Megreu provlači se ova melanholična nota umornog, potrošenog policajca koji vapi za smirenjem; i dok su drugi literarni policajci i detektivi puni snage i volje za akcijom Megre žudi za penzijom! Ni same istrage nisu tipično akcione i pune neočekivanih preokreta jer Megre radi metodično i postepeno pa je i razrešenje lagano, bez naglih prevrata. No, s druge strane, Megre je pažljivi posmatrač ljudskih karaktera, interakcija ali i šireg okruženja koje ih određuje; njegov Pariz je skup raznih manjih zajednica dok su varošice frustrirajuće zatvorene i teško pritiskaju pojedince namećući im poštovanje određenih uloga - a beg iz njih često je kroz zločin (kao i u ovom romanu). Osim toga, Megre ne pobeđuje uvek i prava nije uvek zadovoljena, kako bi u klasičnom krimiću moralo da bude. Tako je i u ovom romanu punom atmosfere kišne jeseni i izgubljenih života. A za ljubitelje Megrea kuriozum je da ovde saznajemo kako se on zaista zove - njegovo ime je Žil.
            („Dnevnik“, 2014)
  

     



                                                                
U FOKUSU

           Grafička novela „Plave pilule“ Frederika Petersa (1974) originalno objavljena 2001.g. postala je neočekivani hit u Švajcarskoj a potom i ostatku Evrope dokazujući umetničku atraktivnosti stripa odnosno relativizujući ograničenja ovog medija. Istorija stripa može se posmatrati kao konstantni niz pokušaja da se definišu njegovi zabrani ali i da se isti prevaziđu. Jednostavni avanturističko-akcioni sadržaji priča u slikama bili su standard na kome su insistirali izdavači imajući na umu ciljnu grupu svojih (mladih) potrošača i zabavljačku namenu proizvoda-robe. U tim su granicama bila moguća poboljšanja koja „usavršavaju“ devetu umetnost ali su pravi iskoraci nastupili u drugoj polovini XX veka, posebno pojavom alternativnog, andergraund stripa koji je relativizovao formu a posebno teme kojima se strip do tada bavio. Klasični strip prihvatio je neke od pomaka osvajajući, pored konfekcijske korporativne produkcije, i umetnički ambicioznije prostore. Rezultat ovih pomaka jesu i grafičke novele kao knjige koje su i obimom i pristupom raznovrsnim temama najavile serioznija strip dela.

            „Plave pilule“ jedna su od grafičkih novela neopterećenih istorijom stripa, očekivanjima uobičajene strip publike odnosno neobavezanih da svoju priču ukalupe u bilo kakve zabrane čije poštovanje donosi određene „benefite“ autoru odnosno njegovom proizvodu. Peters je, pak, iskoristio strip medijum, njegove prednosti proizašle iz načina „konzumiranja“ tekstualnog-crtačkog sadržaja, i stvorio umetničko delo koje je samosvojsno, ubedljivo i zaokruženo.

REČ KRITIKE

           „Plave pilule“ počinju kao manje-više obična priča o devojci i momku koji se sreću i dopadnu jedno drugom. U trenutku kada treba preći odsudni korak Kati govori Petersu da su i ona i njen sin HIV pozitivni. Mladić, preplavljen raznim osećajima, odlučuje da bolest nije razlog da njih dvoje ne nastave zajedno. Na bezmalo 200 strana čitalac prati razvoj ove ljubavne i životne veze, teškoće, dileme, dobre i loše trenutke, iskušenja i njihova prevazilaženja, shvata šta znači živeti sa bolešću, stalnom neizvesnošću i strahovima. Fokusirana na odnose između partnera odnosno na Petersove pokušaje da uspostavi kontakt sa dečakom uz epizode njegovih samopreispitivanja priča povremeno pominje i širi društveni kontekst (ne)prihvatanja bolesnih i strah bolesnih od reakcija okruženja.

„Pilule...“ su autobiografska priča započeta kao svojevrsni strip dnevnik stvarnih događaja. Želeći da ostane što neposredniji Peters nije pravio skice grafitnom olovkom već je odmah radio u tušu, bez naknadnih prepravki i doterivanja. Robusnost njegovog crteža ipak je uspela da dočara atmosferu i emotivne valere. Sam tekst je, uprkos delikatnoj temi, lišen sentimentalističkih i melodramatskih afektacija što, i pored na momente oštre racionalizacije, čini junake priče realno-uverljivim i životnim. Primirenost tona pripovedanja odraz je svesnosti i izmirenosti sa životom takvim kakav jeste baš kao što je i odraz rešenosti da se živi punom snagom. Table nacrtane 2013. kojima se završava ovo delo dokaz su pobede male porodice i njenog sigurnog puta što je vidljivo i u primirenijem, „čistijem“ crtežu.
            Rečju „Plave pilule“ su izuzetno umetničko svedočanstvo o jednoj od pošasti XX veka koje dotiče najosetljivija pitanja ljudskog postojanja i dostojanstva.

            („Dnevnik“, 2014)
U FOKUSU
            Ijan Mekdonald (1960) veoma je dobro poznat ovdašnjim čitaocima i poštovaocima naučne fantastike, pre svega zahvaljujući angažovanju Gorana Skrobonje koji je preveo sve u Srbiji objavljene knjige ovog pisca a reč je o romanima „Bespuće“, „Brazil“, „Nekrovil“, „Reka bogova“ i „Tekija“; Skrobonja je priredio i reprezentativni izbor Mekdonaldovih priča „Knjiga izgubljenih snova“. Roman „Srca, ruke i glasovi“, originalno objavljen 1992. godine, nastavak je tih napora kojima nam se predstavlja jedan od najzanimljivijih žanrovskih pisaca sadašnjice.
            Mekdonald piše na engleskom jeziku a živi u Belfastu; ova fizička izmeštenost od SAD, koje sebe smatraju svetskim centrom naučnofantastične literature, dozvolja mu da ne padne pod uticaj velikih izdavačkih kuća koje jure za bestselerima i vrše pritisak na svoje autore da pišu na određeni način. Biti Englez, pak, nosi određenu slobodu da se odudara od ovakvih principa i imperativa. S druge strane, Mekdonald je višestruko nagrađivan jer su njegova dela seriozne i umetnički zrele tvorevine koja potvrđuju da naučna fantastika i dalje može (i mora!) biti intelektualno zanimljiva i provokativna odnosno literarno ubedljiva a ne samo instantna akciona priča prigodnih postavki koje ne obavezuju ni na kakva promišljanja. Manir kalkulantskog povlađivanja željama publike, što znači i robovanje obrascima, u osnovi rezultira degradacijom žanra i povratkom u paraliterarne vode koje su u SAD carevale u prvoj polovini XX veka.

REČ KRITIKE
            „Srce, ruke i glasovi“ odlaze u daleku budućnost Zemlje, među male samodovoljne zajednice koje svoj opstanak baziraju na organikalnoj tehnologiji nastaloj kao rezultat razvoja genetskog inženjeringa koji je omogućio da se sve potrebno, od biljaka-mesa do kuća, kamiona ili brodova uzgaja kao živa bića, bez nasilja nad Prirodom. Ovaj put je dozvolio da život ponovo ima svoje vrednosti među kojima nije trka za novcem. No, iako je takav (utopijski) koncept različit od naše nevesele sadašnjosti, ljudska bića i njihova nesavršenost odnosno logika uticaja u društvenim organizacijama nisu se promenili pa ni nasilje odnosno ratovi nisu nestali a za njihovo je razbuktavanje svaki povod, pa i prividno religijski, sasvim dovoljan. Stoga vojna sila stiže u provincije, uništava naselja i razbija porodice terajući ih u ezodus i svakovrsna stradanja i iskušenja. Mlada Matembe Fileli, koja odbija da govori, odrasta na tom putu i, pošto se rat okonča a ona koliko-toliko osamostali, pokušava da pronađe svoje najdraže. Ipak, u haotičnom, srušenom svetu prepunom izbegličkih logora taj zadatak nije ni malo bezazlen i lak niti lišen velikih mentalnih i emotivnih trauma.
            U „Srcima...“ Mekdonald kreće sa temelja poetičnosti i razgaljujuće začudnosti neobuzdane fantazije, kakvu nalazimo u debitantskom romanu „Bespuće“ (1988), prema širokim zahvatima u tkiva društvenih totaliteti koja će ga interesovati u novijim delima kao što su „Reka bogova“ (2004) i „Tekija“ (2010). „Srca...“ su mešavina romana o odrastanju i stasavanju i analiza večitih procesa razaranja zajednica običnih, jednostavnih ljudi zarad velikih ciljeva koji vrhuškama donose slavu i osećaj bitnosti. Na žalost, ova konstanta ljudske istorije ne briše se, osuđujući generacije predaka i potomaka na ponovljena stradanja.

            („Dnevnik“, 2014)
U FOKUSU
            Tima Pauers (1952) spada u retke pisce koji uspevaju da pomire krajnosti kakve su tragalaštvo u žanrovskoj književnosti i popularnost kod čitalaca i kritike. Mnogo je češća situacija u kojoj su žanrovski inovatori u nemilosti ili publike koja ne voli knjige koje iskaču iz njoj poznatih žanrovskih granica ili kritike koja takođe ne voli autore voljne da traže nove puteve jer je stavlja na muke procene i ocene rezultata. Pauers, ipak, ne odustaje od svojih namera a publika i kritika i dalje su mu skloni.
            Osnovni „problem“ Pauersovog reda je da, mada je ispisao i „čiste“ naučnofantastične knjige, u većini ostalih odbija da poštuje žanrovske granice odnosno meša različite teme, od istorije i mistike do horora. Tako je u romanu „Istakanje tamnog“ (1979) u odbranu Beča od opsade Turaka, 1529. godine, upleo i odbranu misterioznog „čudotvornog piva“; u romanu „Na čudnijim plimama“ (1987) zapleteni su vudu magija, gusari, na čelu sa Crnobradim, izvor mladosti, ukleti brodovi sa zombijima i zli guverneri Kariba (motivi ovog romana iskorišćeni su za film „Gusari Kariba 4“); „Snaga njenog pogleda“ (1987) horor je verzija priče o odmoru tokom koga je Meri Šeli stvorila Frankenštajna i njegovo čudovište – ova priča je nastavljena 2012. romanom „Sakri me među grobovima“. Roman „Objava“ (2001) „dopunjuje“ špijunski milje mračnom fantastikom a „Poslednji poziv“ (1992) i „Zemljotresno vreme“ (1997) revitalizuju priču o Kralju ribara. „Tri dana do nikad“ (2006) dograđuju naučnofantastički žanr a „Čudni bedekeri“ (2005) sabiraju Pauersove kratke proze. Za svoje knjige Pauers je dobio nekoliko prestižnih žanrovskih nagrada; „Kapije Anubisa“ (1983), svakako najpoznatiji Pauersov roman, okrunjene su nagradom „Filip K. Dik“.

REČ KRITIKE
                 „Kapije Anubisa“ su multižanrovsko delo: u njemu ima elemenata naučne i epske fantastike, ezoterijskog romana te „stim–panka“ kao podžanra čije obrise je ovaj roman skicirao. Inteligentnom postavkom zapleta Pauers izlazi iz prepoznatljive teme  putovanje kroz vreme u nešto što jeste i horor i epska fantastika ali i višestruka kvaziistorijska priča. London s početka 19. veka u kome je otet putnik kroz vreme jeste London kakvim ga pamti istorija nadograđen iskustvima koja su stigla kroz umetnička dela – paralelni svet prosjaka koji je kreirao Čarls Dikens, u romanu „Oliver Tvist“ a vizuelizovao Kerol Rid u filmu „Oliver!“ i dopunili autori Kim Njumen ili K. V. Džeter. Dijabolični London, nastanjen velikim i malim čudovištima i monstruoznim ljudima, pozornica je kroz koju se probija nevoljni izgnanik iz 20. veka kome svo znanje i civilizovanost ne pomažu da opstane. Iz hipotetičkog Londona i ostatka sveta, u centru koga je Egipat, priča uranja u metafikcijske veze sa istorijom i umetnošću. Autor gradio i lik fiktivnog romantičarskog pesnika Vilijema Ešblesa; kasnije će Pauers i pisac Blejkok napisati i objaviti par „originalnih“ Ešblesovih knjige. Uvažavanjem „stvarnih činjenica“ i njihovim sudarom sa romanesknom „stvarnošću“ Pauers gradi, razvija i dograđuje mit o Psoglavom Džou, večitom, ukletom putniku kroz tuđa tela i svesti (čijeg taloga ne može da se oslobodi), i drugim čudnim bićima iz narodnih priča i verovanja koja su mutirala u urbane legende Londona ili jarkog Egipta, koji je mesto odigravanja fantazmagorijskih epizoda natopljenih vrelinom, znojem, krvlju i pobesnelom magijom.
Kroz vrcavu, neodoljivo vrtoglavu igrariju Pauers čitaoce vodi poletno i brzo, sigurno i precizno, nadmoćno vladajući doziranjem tenzija i vizurama (sa efektnim menjanjem lica kroz koje se radnja razvija i prati). Knjiga se čita sa grozničavim nestrpljenjem, u potpunoj uronjenosti u začudnu, neodoljivu magiju avanture. A njen konačni efekat nije instant konzumentski (čitaj – zabavi se – zaboravi) jer se i posle sklapanja korica u svesti otkrivaju slike i detalji koji, u naletu eruptivne čitalačke strasti, nisu zapaženi ili im je poklonjena nedovoljna pažnja. Rečju - nezaobilazna knjiga.

            (“Dnevnik”, 2014)
top