U FOKUSU
Zoran Penevski (1967), spada u retke ovdašnje umetnike višestranih interesovanja i angažovanja. On je pripovedač (zbirka priča „Istorija stomaka“, Beografiti, 1999) i romansijer („Flamanski mesečar“, 1997, „Manje važni zločini“, 2005, „Tragovi odsustva“, 2008, „Ponoć na tvojim rukama“, 2012), strip urednik („Grafička zavera“) i scenarista (albumi „Des Rivierès sur les Ponts“, crtež G. Josić, 2004, „Filip i Olga - knjiški moljci“ crtež Dušanom Pavlić, 2012); sa Ivicom Stevanovićem autor je kultnog, prvog srpskog grafičkog romana „Ljubazni leševi“ (2005, 2013) i bestijarija „Leksikon likovnih legija“ (2005). Mada se ogleda u različitim umetničkim vrstama i temama Penevski uspeva da bude svež i intrigantan, uvek sa neuobičajenom tačkom posmatranja dešavanja, jednako uspešan kada je suptilan i ciničan. Otvorenost prema novim izazovima i iskušenjima očita su odlika ovog stvaraoca, što dokazuju i njegove nove knjige „Da pukneš od monstruma“, u saradnji sa ilustratorom Dobrosavom Bobom Živkovićem odnosno „Budimir i retke vrste“ (koju je ilustrovao Dušan Pavlić).

REČ KRITIKE

Budimir i retke vrste“ je roman za mlađe čitaoce (između 10 i 15 godina) i prati sudbinu Budimira Conića koji je, ispunjavajući poslednju želju svog oca Pauna, velikog zoologa i istraživača, proputovao svet i odatle u Beograd doneo poslednje primerke šest životinjskih vrsta. Taj poduhvat, koliko god bio iscrpljujući i težak, ispostavilo se da je lakši deo posla jer je onaj drugi – život sa primercima retkih vrsta u malom stanu – mnogo, mnogo teži. Dobra volja da se životinje spasu nije dovoljna. Potrebno je mnogo stpljenja, odricanja i žrtvovanja da se  zadovolje neumereni zahtevi Mandžurijske džangrizava gluvare ili uvek gladnog Sudanskog samojeda, da se spreči stalno gubljenje Ukrajinskog cunjavca ili ostane hladnokrvan na izvrtanje izgovorenih reči koje praktikuje Kraljevska kukuvija, treba sačuvati živce kada se, iznenadna, oglasi Tatarski đerđ. Konačno, tu je i tihi, nenametljivi ali i uporno neizbežni Gvatemalski prilepak. Budimir sve njih voli ali to, očito, nije dovoljno da ih održi na okupu a zbog svega i njegov lični, ljubavni život trpi. Posle burnog putovanja praćenog anegdotama o životinjama koje su svojim delima postale slavne (od šimpanze Samija iz beogradskog ZOO vrta do spomenika poginulim golubovima pismonošama u I svetskom ratu), nenadano ali za sve zadovoljavajuće rešenje, donosi poseta Budimirovoj majci u staračkom domu, posle koje stvari kreću nabolje...
Čitava avantura ispričana je lako i šarmantno, sa puno humora i dosetki koje će zabaviti čitaoce baš kao što će ih zainteresovati istorijske priče (pa i ona o imenu konja Kneza Mihaila). Pouke romana, one o brizi za ljude i životinje, o ustrajnosti i posvećenosti nenametljive su ali uverljive. Rečju, „Budimir i retke vrste“ je prava knjiga za radoznale i ljubopitljive male istraživače velikog sveta.
(„Dnevnik“, 2014.)



                                          U FOKUSU

            Alis Manro, dobitnica Nobelove nagrade za književnost za 2013. godinu nije nepoznata ovdašnjoj čitalačkoj publici. Posle sporadičnih pojavljivanja u periodici i knjige „Lišaj“, koju čine dve novele, početkom 1990-tih objavljene kod Zajednice književnika Pančeva (urednik Bogdan Mrvoš), zahvaljući agilnoj izdavačkoj kući „Agora“ iz Zrenjanina, koju vodi Nenad Šaponja, u prethodnih par godina objavljene su tri knjige Alis Manro (zbirke priča „Bekstvo“ i „Previše sreće“ i roman „Životi devojaka i žena“) a upravo je iz štampe izašla zbirka „Goli život“, koja je i u svetu objavljena 2013. godine. (Kao svojevrsnu pohvalu podsetimo da je „Agora“ bila izdavač i romana Doris Lesing, takođe dobitnice Nobelove nagrade za književnost i to pre nego je autorki dodeljena ova prestižna nagrada).
            Alis Manro (1931), po jednodušnim ocenama kritičara spada u najznačajnije prozaiste u rodnoj Kanadi ali i na svetskoj sceni, često je nazivana i „Kanadskim Čehovom“. Tokom svoje spisateljske karijere koja traje više od četiri decenije, Manro je uspela da se odupre literarnoj napasti-imperativu pisanja romana tako da je, osim pomenutih „Života devojaka i žena“, njeno stvaranje fokusirano na kraće forme – priče i novele u kojima ona majstorski, tiho i svedeno, uspeva da izrazi svoje ideje. Druga odlika njenog opusa je posvećenost ženskoj verziji sveta i stvarnosti, kao svojevrsnom parnjaku i kontrapunktu muškom svetu. Ovakav stav ne podrazumeva zastupanje ili propagiranje feminističkih stavova (ni blažih ni militantnih) mada se ne može reći da Manro nije svesna tog nivoa percepcije njene proze. Ipak, spisateljica se opredelila da prati sudbine junakinja a čitaocima prepusti izvođenje zaključaka.

REČ KRITIKE

            „Goli život“ čini 14 priča od kojih su finalne četiri autobiografske (i to je, kako kaže autorka, prvo i poslednje što ona ima da kaže o svom životu). Glavni i težišni junaci ovih priča, kao i u dosadašnjim delima Manro, jesu žene, različitih starosti (od devojčica, devojaka i žena do starica), koje uglavnom žive u malim, provincijskim gradovima Kanade pokušavajući da svoj život organizuju smisleno i efikasno, uvek se iznova odupirući  svakovrsnim nedaćama. Male zajednice između sela i megapolisa, između zajednice u kojoj svi poznaju i žele da poznaju svakoga i onih u kojima niko ne poznaje nikoga niti to želi, dakle one koje nude malo solidarnosti i malo anonimnosti, pozornica su trauma odrastanja, stasavanja, izgradnje porodice, sprečavanja njenog raspada, promene emotivnih odnosa sa bračnim drugom i decom te nedoumica i trauma koje žena nosi u sebi i pokušava da preboli. Četiri autobiografske priče prate odrastanje devojčice u takvoj sredini i porodici koja je u varljivoj emotivno-materijalnoj ravnoteži.
            Pošto se bavi „običnim“ životom Manro nominalno opisuje fizičku svakodnevicu razapetu između materijalnih nužnosti, porodičnih interakcija, pozicioniranja u društvu i mentalnih odraza doživljenog. Otuda se trivijalije preklapaju sa njihovim promišljanjima odnosno duhovnim i emotivnim uzletima. Spisateljica neosetno, bez insistiranja, vodi junake (i čitaoce) kroz razna životna stanja/faze zbog čega se često čini da priče besciljno plutaju sve dok se, u finalnim rečenicama, fragmenti ne sklope u zapanjujuću celinu. Ponekad, Manro odabire drugačiju strategiju i priču okončava nenadano izbacujući tako čitaoca iz lagodne, prepoznatljie kolotečine.
Proza Alis Manro ukorenjena je u psihološkom realizmu izdignutom do vrhunaca literarne i umetničke uverljivosti.

            („Dnevnik“, 2014.)
U FOKUSU


           Mladi strip izdavač „Rosenkrantz“ protekle je godine objavio nekoliko albuma („Put“, „Komunista“, „Dan kada je počelo leto“, „Begunac“, „Poslednja stanica“) koje kao scenarista potpisuje Predrag Đurić (1974) dok su crtači različiti, domaći i strani (što je sasvim neuobičajena situacija obzirom da su, do sada, strani izdavači angažovali naše crtače-pečalbare). U slučaju albuma „Poslednja stanica“ crtež je delo Francisko Maldonada (1971) talentovani umetnik iz Španije.
Đurić se predstavlja kao autor širokog spektra interesovanja, od alegorijsko-fantastičkih („Put“), preko istorijskih („Komunista“) do savremenih. Mada nije sklon klasičnim stripovskim avanturističko-akcijskim kanonima autor ne beži od njih (album „Begunac“). Đurić ipak radije traži i pronalazi drugačije vizure i doživljaje koji se, na prvi pogled, ne bi mogli smatrati preterano „stripovskim“. Ovakav način posmatranja i formulisanja „strip stvarnosti“ nudi brojne izazove ali pred autore postavlja i ozbiljne zahteve na koje ne postoje šablonski odgovori, što je, konačno, i razlika između umetnički ambicioznih dela i rutinskih, korporacijskih strip proizvoda namenjenih za jednokratno, instant konzumiranje koje rezultira lakim i ugodnim trošenjem vremena bez potrebe za dubljim intelektualnim angažmanom od strane potrošača.

REČ KRITIKE

            „Poslednja stanica“ je priča o bračnom paru naših savremenika, Draganu i Elizabeti, penzionerima koji svoje dane provode u pograničnom vojvođanskom selu. Starost se lako uklapa u pitomost i tromost ravnice, dobrosusedske odnose i život „danas za danas“. Naravno, kako ništa nije niti može biti idealno, tako i bračni par ima svoju veliku ranu – snaju i unuka iz inostranstva koji ih preziru i sina koji se, konačno, stavlja na tu stranu, ostavljajući svoje roditelje bez utehe i uživanja u druženju sa unukom. Kao svojevrsna, nenadana, kompenzacija za taj gubitak pojavljuje se dečak Hamid, ilegalni izbeglica iz Avganistana, koga bračni par pronalazi, izgladnelog, u šupi a potom čuva do rešenja državnih organa o zbrinjavanju-slanju dečaka u izbeglički logor. U tom trenutku nerealizovana ljubav prema unuku usmerava se na nemoćnog izbeglicu darujući starcima novi životni elan. Kroz druženje sa dečakom kao da im se vraća barem deo mladosti, interesovanja i snova. No, posle nagrade, dolazi kazna, ona blaža u vidu otpora sela prema promenama a potom i ona konačna – smrt starca. Odlazak dečaka u izbeglički logor traži od starice da se otrgne iz pasivnosti i krene u borbu za ostvarenje svojih želja, za spasenje dečaka. Klasična (složena) porodična priča, bogata emocijama ali i insistiranjem na svakodnevici nije tipično stripovsko štivo ali je scenarista Đurić uspeo da je, bez većih kolebanja, ispriča efektno i uverljivo, bez pompeznih, celomudrenih dijaloga i zaključaka. Maldonadov crtež jasan je, varljivo jednostavan i adekvatno nadograđuje tekstualni segment.
U konačnom sagledavanju, „Poslednja stanica“ se otkriva kao netipičan strip koji pleni i nagrađuje pažnju koju će mu znatiželjni ljubitelji priča u slikama svakako pokloniti.


            („Dnevnik“, 2014.)
U FOKUSU
            Nenad Šaponja (1964), jedan je od najzapaženijih pesnika srednje generacije, prepoznatljiv kako po svom visoko estetizovanom izrazu tako i po, za savremeni poetski manir, neuobičajenoj formi u kojoj se oglašava; reč je, naime, o poemi koja je itekako imala svoje mesto u ranijim literarnim epohama ali se čini da joj moderne poete nisu sklone. Šaponja je objavio četiri poeme „Đokonda“ (1990), „Odrazi varke“ (1993), „Očevidnost“ (1996) i „More“ (1998), koje su objedinjene u knjizi „Četiri poeme“ (2000, 2001). Osim poezije Šaponja piše eseje i književnu kritiku, izdavač je i urednik brojnih knjiga i nekoliko antologija.
            Pored oglašavanja u „staroj“ pesničkoj formi, što nameće i strogu pesničku disciplinu, Šaponjin poetski izraz vrlo je specifičan i osebujan. Naime, njegovi su stihovi precizni i delikatni a metafore i slike suptilne. Odmak od materijalnog, od agresivne svakodnevne pojavnosti/trivijalnosti i ulazak u sfere ideja i principa, od estetskih do filozofskih, čemu je ovaj pesnik posvećen, zahteva i od čitaoca pažnju i vrlo aktivnu saradnju u spoznaji pesničkog dela. Rezultati ovakvog manira i svetonazora izdižu se do visina uživanja u intelektualnim konstrukcijama i nepatvorenoj poeziji koja slavi snagu jezika.

REČ KRITIKE
            „Slatku smrt“ čine tri ciklusa „Upornost čiste iluzije“, „Šušti pojavnost“ i „Zavera međubića“. Već ovaj podatak iznenadiće poznavaoce Šaponjinog dosadašnjeg dela jer je, formalno, njegovu knjigu čine kratke pesme (odnosno u trećem ciklusu povezani niz kratkih pesama). Ova promena traži i prilagođavanje pesnikovog „glasa i daha“, „zamaha i suzdržanosti“. Već posle nekoliko pročitanih stranica jasno je da Šaponja bez ikakvih problema uspeva da otvori i okonča pesme bez praznih mesta, sa efektnim finalnim stihovima koji zaključuju/zaokružuju sliku kao celinu istovremeno predstavljajući novi segment u gradnji poetske vizije na nivou čitave knjige. A u kom se smeru ona kreće sugerisaće i njen podnaslov – „neke strane sveta“ koji ukazuje na fenomen mogućnosti kretanja, iz polazne tačke, u različitim smerovima, u različitim vrednosnim sistemima što konačno vodi do njihove potpune opozicije. Baratajući opštim pojmovima vremena (prošlog, sadašnjeg i budućeg), stvarnosti i obmana, vidljivog i nevidljivog, govora i tišine, svetla i senke, pesnik poništava jednostrukost iskaza i zaključaka raskriljujući lepezu (bez)brojnih varijacija (ili govoreći jezikom teorijske fizike – bezbrojnih paralelnih stvarnosti) u kojima nema ničega stalnog i nepromenjivog pa, stoga, ni nesporno (bez)vrednog. Otuda je samoodređenje ličnosti (u prvom i trećem ciklusu poetski subjekt govori iz prvog lica jednine) odnosno grupe (u drugom ciklusu mešaju se glasovi sa pozicija „ja“ i „mi“) dovedeno do krajnjih pitanja – ne samo mogućnosti spoznaje sebe već i opravdanosti/smislenosti tog čina. Ipak, treći ciklus relativizuje prethodnu fatalnost jer se „međubiću“ nude mogućnosti spoznaja i doživljavanja  plemenitih emocija; otuda se neke od pesama ovog ciklusa mogu iščitavati kao vanredno suptilna ljubavna poezija (kao moguća „slatka smrt“ iz naslova). Šaponjini stihovi su elegantni, sa nadahnutim poigravanjima jezikom, značenjima i kontekstima značenja reči/pojmova. „Slatka smrt“ je estetski i intelektualno uzbudljiva pesnička knjiga kakvih jedva da ima u našoj savremenoj poeziji.

            („Dnevnik“, 2013.)   

Malo ko je u stanju da kao Ilija Bakić uđe u um bića, ljudskog ili neljudskog, i od početka do kraja dosledno mapira svet koji to biće iskušava i svojim postojanjem predstavlja. Unutrašnja snaga bića koja tvori svet, svojim čulnim uplivom i tumačenjem tog upliva, iscrpljuje se činom koji nazivamo, prosto – životom.
U zbirci priča „U odvajanju“, pisac se bavi, grubo rečeno, dvema vrstama bića. U jednu grupu ubrajamo muškarce i žene, to jest ljude, a u drugu – mašine i kibernetske programe. Analizom uzročnosti i okidača, obrade podataka, zaključivanja i delanja, Ilija Bakić daje, ujedno i preciznu sliku osnovne motivacije koja dolazi iz sveta okolo, kao i izvitoperenu sliku, ili odraz, koja odlikuje biće nastalo unutrašnjim preoblikovanjem i razmeštanjem tih, iz okoline, izvornih poticaja. U krajnjoj liniji, s obzirom na analitički postupak koji Bakić primenjuje, postaje jasno da je razlikovanje dve vrste samo pitanje opažanja prelaza/metamorfoze, odnosno zamene, jedne forme u/ili/za drugu.
U tekstovima ovog pisca, čiji se opus u velikoj meri uklapa u signalistički, avangardni i eksperimentalni korpus savremene srpske književne produkcije, upravo dolazi do izražaja analitički tretman podataka, koji isključuje ideologizaciju na svim nivoima – od emotivne, idejne, estetsko-stilske, pa sve do svođenja predstave celokupnosti sveta na minimalistički, individualni doživljaj izolovanosti u sredini koja predstavlja skup tačaka koje u svakom momentu mogu biti nešto dvojako – nešto što crpi ili nešto što daje energiju, bez koje života nema.
Bakićevo saživljavanje s elementima stvarnosti i predstavom mogućih ishoda, daje naročiti estetski doživljaj trošenja mega-uma „svetske mašine” u ogoljenoj formi „jednog od nas” izloženog surovoj tehnološkoj hemiji primordijalnog bujona kao konačne osnove života.
Ovo svođenje civilizacijskih i kulturnih elemenata pod mikroskopski okular, karakteristično je za Bakića, i predstavlja nužni odmak, izmeštanje iz ready made predstave, kako bi se došlo u kritičku poziciju koja je lišena gorepomenutih emotivnih ili ideoloških filtera.
Crnohumorna obojenost, nastala iz suprotstavljenih pozicija ljudskog sveta i pojedinca u njemu, preteći se nadvija nad svest čitaoca koji se usudi da upluta u ovaj groteskni, kafkijanski svet u kojem jedino odjekuje zlokobni smeh kao odjek pustoši beskonačnog lavirinta bezizlaza.
U Bakićevom opusu, koji se sastoji od hiperrealističnih priča i romana ali i humorom zasićenih parodija i izleta u pop-kulturni mozaički pejsaž, postoji i nikad prekinuta nit optimizma, koja pre svega služi kao vođica i oslonac čitaocu. Ovo je itekako potrebno, jer se često, kao čitaoci, iznenada obremo u bestežinskom okruženju ambisa u koji nas vodi zenonovski dosledno pronicanje u suštinu bespuća. Neke od priča upravo se i završavaju tako, pred konačnim tamnim zastorom, u trenutku kada je neophodno da se načini iskorak iz dovršenog kretanja životnog oblika. Tada, silovita magija Bakićevog putopisa, kao legendarni ubik Filipa K. Dika, obnavlja naše disanje.
Ali, ne poigrava se Bakić – nadom, kao lažnim duhom koji daruje život. Njegovi junaci čine sve u svojoj moći, da se izbore za još jedan dan života. Ono malo inteligencije koju poseduju, koriste do poslednjeg daha. Upravo ovde pisac i zadaje konačni, nemilosrdni udar pečatom. Često precenjena inteligencija ljudskog bića, kao Laokoon, hvata se ukoštac sa surovom stvarnošću i u izvesnoj meri je i osvešćena, ali tek toliko da shvati da je guši i njena sopstvena surovost. A ta surovost posledica je sleđenja „prirodnih” zakona.
Ne treba imati iluzija, čovek je u bezizlaznom položaju, a ono što ga goni – takođe ga i ubija. Kod Bakića je egzegeza isto što i epifanija. Daleko od toga da on u svoje tekstove eksplicitno uvodi diskurs o smislu postojanja. Hladni, scijentistički pristup kao besćutni oklop naleže na živo i toplo tkivo naše kože. Sam dodir stvarnosti je neprijatan. Čovek ne vidi šta bi još tu moglo da se dogodi, osim borbe koja je neminovna. Iako u nevolji, Bakićevi junaci sami traže svoja rešenja, ne vape za pomoć nekom apstraktnom milosrdnom Bogu.
Ono što odlikuje priče u zbirci U odvajanju jeste realizam. Bez obzira na to da li je sam kontekst u sadašnjosti ili bliskoj budućnosti, spoljašnji dekor je samo to, ali način na koji je svet sklopljen je bolno realističan.
Zbirka U odvajanju sastoji se iz tri grupe po tri priče: I dole, I gore, I između.
Prva grupa se bavi telom: unapređenim, poniženim, predefinisanim i redefinisanim. Pogled je iz telesnih funkcija, koje u međusobnoj sprezi tvore život koje su one same. Ukoliko je u ovim pričama reč o nedorečenosti, ova se odnosi upravo na specifikaciju životnog oblika.
Sledeća grupa priča bavi se životom na svemirskoj stanici – ali životom običnog šljakera koji često i lako ostaje bez posla pretvarajući se tako u prola. Nema tu nikakve svemirskooperske romantike i veličanstvenosti – sve je u sitnoj kalkulaciji sitnih poteza koje tako obezvređeno biće može da proizvede. Kod Bakića je budućnost gore od današnjeg najlošijeg. Ovo specifično poređenje prideva jeste istinsko poniranje u fraktalizaciju civilizacijskog postojanja. Dekorativne estetike kod Bakića nema. Ono što obične ljude spasava od zla ljudskog postojanja uklonjeno je preciznim potezom skalpela. Upoznajte se s golom stvarnošću društvenog bića.
Između, koje je u ovoj knjizi na kraju, uvodi nas u kibernetsku matricu. Dvostruka prepozicija stvarnosti u poslednje tri priče, uvodi u svesni život paralelu u obliku programa koji pod piščevim perom postaju vidljivi, a koji u velikoj meri upravljaju našim životima iz sfere nesvesnog. Ili, bolje rečeno, iz nesagledanog prostora. Prepoznavanje nevidljivog događa se prodiranjem posledica dejstva neopaženih protokola u svest. Ovaj događaj menja predstavu stvarnosti na nivou paradigme. U kolikoj meri smo na raspoloženju „tajanstvenim” silama koje nama upravljaju? Ako je suditi po Bakićevom uvidu, naše je postojanje u potpunosti određeno uzročno-posledičnim nizom kojem je početak zakopan u prošlosti koja seže do Velikog praska a predvidivost stvarnosti isključivo zavisi od sposobnosti da sagledamo mehanizme „svetske mašine” potekle iz tog pradogađaja. Jer, nova, kibernetska stvarnost koja nas u sebe sve više uvlači, nije suštinski različita od svoje prethodnice. Treba samo progledati.

Slobodan Škerović, 2013.

Knjige koje (ni)je prekrila prašina

U FOKUSU

           Kurt Vonegat (1922-2007) jedan je od najznačajnijih pisaca druge polovine XX veka. Jednako uspešan kao romansijer, pripovedač i esejista Vonegat je, zbog specifično neformalnog pisanja ali i odnosa prema literaturi i svemu što je prati (od izdavaštva do kritika), prozvan "kontrakulturnim" ili "subkulturnim" piscem. Započevši karijeru nominalno kao pisac naučne fantastike (kao i njegov konstantni, opsesivni junak, pisac petparačke naučne fantastike, Kilgor Trout), Vonegat  je oštro odgovarao na napade "ozbiljnih" kritičara (koji, kako je podsmevajući im se govorio, smatraju da pravi pisac ne sme da zna ni tehničke principe rada frižidera a kamoli nečega težega). Čak i kada je pisao romane koji nisu naučna fantastika on nije propuštao priliku da ubaci neke elemente ovog žanra (uvodeći vanzemaljce kao junake, kao u romanu "Klanica pet", prepričavajući neku naučno fantastičnu priču ili praveći digresije u tom pravcu), ostajući tako veran svojim počecima ali i šireći lepeze mogućih posmatranja određene teme. Ipak, čime god da se bavi Vonegat pleni pažnju lepršavošću pripovedanja koje bez ikakvih problema skače sa teme na temu, iz sadašnjosti u prošlost i budućnost, od jednog do drugog junaka i sve to kroz seriju duhovitih epizoda koje se slažu u veliki mozaik. Ton svih priča/pripovednih linija je sjajna, neponovljiva mešavina optimističke vedrine i ironije, ponekad i cinizma. Rečju, Vonegat je bio i ostao neponovljivi majstor pripovedanja koje je lako i zabavno ali nipoštonije lišeno serioznosti i mudrosti.
REČ KRITIKE
            "Zatvorska ptičica" (originalno objavljena 1979.) prati sudbinu Voltera Starbaka (Walter F. Starbuck), koju je odredio složeni splet okolnosti na koje je on samo delimično i sporadično mogao da utiče. Put ga je vodio od deteta posluge koje, zahvaljujući druženju sa ekscentričnim, mucavim bogatašem (koji je, opet, to postao zbog brutalnih događaja koji su ga žigosali za ostatak života), postaje diplomac prestižnog Jejl univerziteta (sklon levičarskim idejama), zatim vojnik i državni službenik posleratne Amerike, koji, u vremenu Makartijevog progona, nenamerno potkazuje druga kao komunistu a potom gubi posao da bi iznenada postao specijalni savetnik predsednika Niksona i jedan od osuđenika u Votergejt aferi, koji na slobodu izlazi kao starac bez supruge i novca, bez prijatelja, sa sinom koji ga mrzi i, iznad svega, bez iluzija prema bilo kakoj vlasti ali i smislenosti civilizacije koja nastaje na temeljima II svetskog rata; ova uverenja neće promeniti ni Volterov novi poslovni uspeh (u kome se on subverzivno rukovodi, pored klasične prevare, principima drugarske humanosti a ne profita). Čitava životna epopeja, od uvoda (koji je delo Kilgora Trouta) do (ne)veselog kraja (i povratka u zatvor), ispričana je epizodama/skokovima kroz razna vremena i živote nekoliko (anti)heroja. Vonegat istovremeno prikazuje i državno/društvene prilike u SAD pre i posle rata, sve do otrežnjujuće afere, koja se desila samo par godina ranije, 1972.g., uzdrmala poverenje nacije u demokratski državni sistem i otvarila mnoga neugodna pitanja/ dileme. Iako govori o minimalnoj individualnoj slobodi u odnosu na sklop istorijskih i sudbinskih veza (ili tačnije okova), odnosno o gubitku ideala i entuzijazma, Vonegat zadržava razgaljujuće humorni odmak prema svim dešavanjima i prokativnim zaključcima. Rečju, ovo je delo vrhunske pripovedačke veštine i životne mudrosti, koje neizostano valja čitati i iščitavati.
(„Dnevnik“, 2014.)

U galeriji junaka strip kuće Serđa Bonelija, za pitanja „zone sumraka“ zadužena su dva momka: Marti Misterija, detektiv nemogućeg, i Dilana Dog, istraživač natprirodnih pojava – noćnih mora. Ovog potonjeg stvorio je 1986.g. Ticiano Sklavi kao crnokosog stanovnika Londona, neobavezno ali elegantno odevenog u crni sako, crvenu košulju, farmerice i komotne „spenserice“. Dilan je bivši policajac koji se, malo svojom voljom, malo sticajem okolnosti (pre)često susretao s mračnim tajnama psihe, sumanutim ubicama, monstrumima, vampirima, vukodlacima, zombijima, vanzemaljcima... tako da je, konačno, napustio državnu službu i posvetio se nesigurnom privatnom biznisu istraživača/detektiva, u čemu mu pomaže i odmaže Gručo Marks (jedan od braće iz popularnih crno-belih komedija). Rešavajući (ili barem pokušavajući da reši) bizarne slučajeva Dilan uspeva da otkriva velike i male tajne i misterije (mada iz priča ne izlazi uvek kao pobednik), usput zavodeći svoje klijentkinje (i protivnice), svirajući klarinet, slažući maketu starog jedrenjaka i trpeći uvrnute Gručove šale i viceve. Često su njegovi zadaci puni nasilja, krvi i prosutih utroba ali ima i onih nabijenih skrivenom jezom na mračnim, bizarnim mestima. Kvalitet priča varira, od intrigantnih do predvidivo rutinskih ali serijal uspeva da izgradi i održi prepoznatljivu atmosferu što ga je ustoličilo kao jedan od uspešnijih proizvoda Bonelijeve agencije koji ima prođu širom sveta.
Od prvog broja iz oktobra 1986. brojem sa naslovom „Zora živih mrtvaca“, (scenario Ticijano Sklavi, crtež Anđelo Stano, korice Klaudio Vila), Dilan Dog postojano, iz epizode u epizodu, izgrađuje sopstvenu prošlost odnosno internu ikonografiju. Povremeno sarađuje sa svojim bivšim šefom inspektorom Blokom, koji prema njemu ima zaštitnički stav. Čitaoci takođe upoznaju i Dilanovu kući prepunu bizarnih predmeta koji, prema potrebi, bivaju upotrebljeni za rasvetljavanje problema. Jedna od ponovljenih situacija je i ona u kojoj Gručo dobacuje Dilanu revolver (ali se dešava da promaši ili da ono što baci uopšte nije očekivani predmet). Dilan nije ljubitelj putovanja ali se ponekad ipak odvaži da promeni mesto rada. Jedna od njegovih avantura (u dva dela, 1990. i 1992.) spaja ga sa Martijem Misterijom (svojevremeno je bilo reči da će se takvi susreti nastaviti ali za sada se to nije desilo). Ticijano Sklavi voli da u priče doda malo aluzija na klasičnu literaturu strave i užasa ili na popularne mitove, što ume da oplemeni avanture. Ipak, kako je Sklavi gubio interes za svog junaka a izdavač insistirao da se ispoštuje ritam izlaženja strip svezaka, „Dilan Dog“ je postao predmet manufakturnog rada nekoliko scenarista i crtača koji se smenjuju i stvaraju epizode vrlo neujednačenih kvaliteta. Uz stalne mesečne sveske, lansirana su i specijalna (maksi, gigant, godišnja) izdanja „Dilana Doga“ odnosno reprinti starih epizoda, kolekcionarska izdanja kao i prateća „galanterija“ (razglednice, blokovi, šolje za kavu i sl.). Istraživač noćnih mora preselio se i na filmsko platno u dva filma „Dellamorte, Dellamore“ (1994) i „Smrt noći“ (2010).
            U ovom trenutku „Dilan Dog“ je planetarno poznat i (manje ili više) popularan strip serijal sa velikim tiražima; objavljivan je i u SAD ali bez većeg uspeha. Od 1987.g. „Dilan Dog“ je u SFRJ objavljivan u izdanju novosadskog „Dnevnika“, da bi tokom inflacionih i ratnih godina nestao, zajedno sa ostalim stripovima. Nakon nekoliko pokušaja da se vrati na kioske, Dilan je uspeo da se ustali i, u svim državama bivše Jugoslavije, kontinuirano raduje stare i nove ljubitelje, postajući kultni strip junak više generacija ljubitelja „priča u slikama“.

            (2013)

2013: ŽIVOT PRIČA U SLIKAMA – Strip u 2013.

Iscurela 2013.g. bila je prema stripu, kao i prema svima ovde i sada, varljiva i prevrtljiva – mnogo je više obećavala nego što je donela. Ipak, kada se baci pogled unazad, ne može se reći da je, sve u svemu, ukupni rezultat loš. Objavljeno je dosta strip albuma, mladi izdavači su se kako-tako održali hvatajući korak sa onima već „proverenim“, strip periodike je bilo tu-i-tamo, baš kao i manifestacija. Dakle, strip je opstao mada je mogao da uznapreduje i više... Pa, možda će dogodine.
            Slede podsećanja na izdanja iz 2013.g. koja ne treba zaboraviti niti zaobići. Naravno ovo je lični odabir pa otuda svakako nepotpun ali dobronameran.

DOMAĆI AUTORI

            „Ljubazni leševi – definitivno izdanje“ Penevski/Stevanović (Komiko) – nova (konačna?) doza groteske i kalambura u delu koje postaje kultno,
„Moderna mitologija rađa svakakva čudovišta“ Tihomir Čelanović (System Comics) – razbarušene, infantilne pričice sa ironijskim odmakom, iscrtane precizno i razigrano,
            „Detektiv Lakonogić“ Masli (Rosencrantz) – karikaturalno-humorističko-kriminalistički strip na tragu najbolje tradicije klasične francusko-belgijske škole, koji nas ujedno podseća na pomalo skrajnutog autora,

           „Poslednja stanica“ Predrag Đurić/Francisko Maldonado (Rosencrantz) – pokušaj da se aktuelna priča u kojoj se insistira na svakodnevici, bez akcionih vratolomija, pretoči u strip,
„Žig petokrake“ Srboljub Nikić (Gradac, Raška) – „grafički roman“ u ključu alternativno-autorskog stripa bizarne priče,
            „Dikan“ Lazo Sredanović (Everest media/Udruženje stripskih umetnika Srbije) – klasik domaćeg stripa konačno u reprezentativnom izdanju; podsećanje na mladost i strip koji je i dalje u stanju da nasmeje i razgali čitaoca,
            „Kobra – integral 1“ Kerac/Obradović (Darkwood) – akcioni heroj iz 1980-tih se vratio da dokaže da je živ i zdrav i opasan!
            Pored navedenih albuma valja pomenuti periodično izdanje „Zlatno doba“ koje postaje antologija domaćeg stripa objavljivanog pre i posle II svetsko rata, kao i dva knjiška izdanja:
            „Digitalni strip“ Branislav Miltojević (Komiko) seriozno promišlja interakcije stripa i kompjutera odnosno interneta,
            „Andrija Maurović“, časopis Gradac 185-6-7 posvećen je strip klasiku koji i dalje uzbuđuje i fascinira ljubitelje priča u slikama.
            „Knjiga da pukneš od monstruma – duhovita zbirka strašnih viceva“ Penevski/Bob Živković (Kreativni centar) – spojene u knjigu pojedinačne ilustracije postaju deo stripa o smešno-strašnim bićima.



PREVEDENI STRIPOVI

„Omnibus“ Danijel Žeželj (Komiko) – iako je nominalno sada autor iz druge zemlje, Žeželj je bitan deo strip istorije ovih prostora iz vremena kada se strip uzdizao do svetskih visina; „Omnibus“ sabira stripove neponovljive atmosfere i vizuelne snage, istovremeno robusne i delikatne,
            „Mali Nemo u zemlji snova“ Vinzor Mekej (Makondo) – genijalno delo koje zadivljuje lepršavošću i razigranošću mašte i crteža,


           „Long Džon Silver“ Dorison/Lofrej (Darkwood) – čistokrvna avantura o piratima kojoj se ne može odoleti,
            „Istinita priča o neznanom junaku/Šarloova klackalica“ (Komiko) i „Bio je to rovovski rat“ Tardija (Phoenix Press) – sjajni Tardi je sposoban da se jednako snažno i ubedljivo kreće kroz svetova fantastike i ratne zbilje,
            „Priče tajanstva i mašte“ Dino Batalja (Makondo) – spoj klasične horor proze i tanane Bataljine linije ostavlja baz daha,
            „Ibiskus“ Rabote (Besna kobila) – na temeljima istoimenog romana Alekseja Tolstoja Rabote gradi strip epopeju vanredne likovnosti,
„Vestern“ Rosinski/Van Hame (Darkwood) – priča o jednorukom heroju čija se potraga za istinom tragično okončava dokazuje da vestern strip nije zastareo i istrošen ako se njime bave ozbiljni autori.

            (2013)
             
top