Na sveukupnoj sceni masovne kulture Zapadnog sveta Horor je pojava koja beleži dnevni rast broja dela odgovarajućeg sadržaja odnosno publike koje ih konzumira. U tom „Horor talasu“ što zapljuskuje sve medije neprikosnoveno mesto najpopularnijeg pripada Horor filmu (što je, obzirom na karakteristike ovog medija, savršeno normalno).
            Za Horor filmom po popularnosti dobrano zaostaje Horor književnost (a za njom strip i ostali iz „Horor plemena“). No, kada se Horor književnost razmerava u okviru svog medija – (popularne) književnosti - činjenica je da su takva dela najprodavanija i najčitanija. Ovakav status podrazumeva visoke tiraže i profite i rezultira neizbrojivim vulgatizacijama, konfekcijskim (ne)delima čiji je jedini cilj da iskoriste interes publike i što brže zarade novac. Ozbiljna kritika, i inače negativno raspoložena prema komercijalnim knjigama i žanrovima, sa nipodaštavanjem govori o Hororu, odričući mu i vrednost i pravo samostalnog postojanja (Horor se, u teoriji, ne priznaje kao poseban žanr). Logičan odgovor na ova poricnaja je pojava kritičara specijalizovanih za Horor produkciju koji su (ako je suditi po sličnim primerima u slučajevima Epske fantastike i SF-a, žanrova koji važe za Hororu bliske) nosioci nastajanja posebne žanrovske samosvesti, dokaz da jedna (umetnička) delatnost ulazi u fazu promišljanja sopstvenog nastanka, trenutka u kome se nalazi i budućnosti koja joj predstoji.
            Sva događanja vezna za tzv „Moderni Horor“ ne ostavljaju previše traga na ovdašnjim kulturnim prostorima (osim apriornog poricanja od strane kulturnog establišmenta što je normalna posledica okoštalosti akademske kritike te je stoga  potpuno predvidiva i nebitna u svojoj sterilnosti). Horor romani i priče retko se štampaju a veoma je malo poznavalaca dešavanja na svetskoj Horor sceni. Iz tih je razloga kulturološki značajna pojava knjige „Gospodari tame“ koju je priredio Goran Skrobonja, najagilniji popularizator Horora u nas (koji je istovremeno i sam pisac te literature). „Gospodari tame“ su svojevrsnsa antologija-panorama svetova modernog Horora i sadrži, u skladu sa podnaslovom knige „10 najvećih pisaca modernog svetskog horora“, 10 intervjua-eseja Daglasa E. Vintera (vodećeg američkog analitičara Horora), preuzetih iz njegove knjige „Lice straha“ sa 10 najinteresantnijih pisaca ovog (ne)žanra i 10 priča predstavljenih autora koje je odabrao Goran Skrobonja. Reč je o Stivenu Kingu, Klajvu Barkeru, Dejvidu Morleu, Denisu Ečisonu, Čarlsu L. Grantu, Robertu Blohu, Ričardu Metisonu, Peteru Straubu, Remziju Kembelu i Džejmsu Herbertu.
            Direktna prethodnica „Gospodara tame“ bila je knjiga „Horor“ (iz 1990.g. u izdanju „Znaka Sagite“ Bobana Kneževića), u kojoj su zastupljena 3 autora Horora (Lavkraft, King, Barker) i koja je bila pokušaj (uspeo) povezivanja Horor proze iz prvih decenija ovog veka sa delima nastalim posle 1970-tih, koje važe za godine naglog uspona jedne nove, tematski i ikonografski jasno izdvojene Horor proze. „Gospodari tame“ bave se aktuelnim trenutkom tog novog Horora u meri u kojoj to dozvoljava izbor koji podrazumeva i određenu dozu vrednovanja te zahteva barem minimalni vremenski otklon. Koncepcija ove knjige (esej-priča) dozvoljava višeslojna iščitavanja (od sameravanja ponuđenih priča, preko sagledavanja rada pojedinog autora do prepoznavanja onih koji su Moderni Horor stvorili i razlikovanja tendencija u njemu) koja otvaraju dveri svetova tame čije granice su profit, uticaj vizuelnih medija, pre svih filma, intrigantnost tema koje zadiru u tabue Zapadne civilizacije i vulgarizacija, kao žiža u kojoj se, zbog njene zavodljivosti, slivaju svi pomenuti elementi.
            Pod terminom „Moderni Horor“ podrazumeva se proza koja se stvara i prodaje u SAD. Čak i autori koji žive i rade u Engleskoj prevashodno govore o svojim uspesima u SAD.  Ovu činjenicu svakako treba imati na umu jer su SAD mesto na kome su mediji, vulgarizacija i „teatralizacija svega i svačega“ odnosno instant kultura dostigli zenit snage te postali način življenja. Druga strana medalje maksimalne popularnosti novog Horora u SAD je konstanta religijskog prisustva i suprotstvavljanja Hororu. U svojim razgovorima sa piscima D. E. Vinter svima postavlja pitanja koja se tiču detinjstva i vere, kao rezultat predrasude po kojoj je balvjlenje Hororom, tabuima, Zlom, protivno dobrom katolicizmu ili protestantizmu i stavlja pod sumnju ispravnost i normalnost onih koji se tima bave. I odgovori odišu jasnom spoznajom ovog problema. Svi izjavljuju da su obični ljudi (koliko to bilo koji pisac uopšte može da jeste) te da su nekada bili vernici a sada više nisu, uglavnom jer religija ograničava otvorenost pogleda na svet.
            U odgovorima je takođe veoma jasna svest o sopstvenom položaju u hijerarhiji najprodavanojih i najpopularnijih pisaca (odnosno onih manje uspešnih kod publike ali cenjenih od kolega). Uz nezaobilaznu, neretko neskrivenu sujetu i samozadovoljstvo pisci razmeravaju svoja dela na više ili manje komercijalno uspešna. Diktat tiraža je prisutan u svim odgovorima, a tržište kao nezaobilazan element u radu svakog od njih, čak i ako odmah zatim izjavljuju da, dok pišu, ne misle na publiku. Teror izdavača koji zadržavaju pravo da menjaju predata im dela, bitno utiče na osećaj (ne)slobode pisca i protežira tiražnost kako ultimativni dokaz vrednosti. Ovakvim stanjem, čini se, najmanje su zadovoljna dva autora za koje se može reći da su začetnici Modernog Horora: Robert Bloh i Ričard Metison. Prvi je napisao roman „Psiho“ a drugi je jedan od tvoraca TV serije „Zona sumraka“. Ono što je posle tih njihovih dela usledilo kao da je izneverilo njihove nade. Od svojevrsnog „unutrašnjeg“ Horora atmosfere, naslućivanja i stilizovane jeze, stvari su krenule ka sada vladajućem eksplozivnom, eksplicitnom tretiranju nasilja. Pisci koji ispisuju takve, brutalne knjige opravdavaju svoj rad rušenjem tabua, otkrivanjem Zla u najsirovijem vidu. Takvoj prozi odgovara tvrdi, oštri jezik svakodnevice i vratolomna (naravno od publike zahtevana) akcija kojoj su prilagođene i teme: od naslednog natprirodnog (neki pisci ga definišu kao „nadnormalno“) do čistog, realnog slikanja nasilja, ludila, parnaoja. Stil, u klasičnom značenju, prestaje da postoji u Modernom Hororu; S. King, kralj Modernog Horora čak ga se i odriče. (Naravno, i nepostojanje stila može predstavljati stilsko opredeljenje.)
            Jedna do konstanti Modernog Horora je osetan uticaj filma, najnarodskije od svih umetnosti, spoznaja njegove snage i pokušaj da se iskustva pokretnih slika (kojih se svi pisci živo sećaju) ugrade u novu prozu. Moderni Horor neraskidivo je vezan za film počev od „Psiha“ sve do najnovijih ekranizacija romana (koji deo svoje slave duguju upravo tim adaptacijama).
            Zaključimo, na kraju, da nam „Gospodari tame“ veoma plastično predstavljaju jedan vid književnog stvaranja koji, rastrzan tržištem, ipak uspeva da izgradi svoju ikonografiju i konvencije kao preduslove za izdvajanje u poseban žanr. Do trenutka kada će Horor biti priznat kao kvalitetna literatura ostaje još puno vremena ali predstavljeni autori zalog su te budućnosti. Zavodljivost tema, koje dotiču duboke nivoe psihe (među kojima je i onaj egzibicionistički), i dalje će činiti Horor interesantnim. Takva proza ne mora nam se dopadati – ali ona postoji (baš kao i ono čega se plašimo).
(1994)

0 komentara:

Постави коментар

top