NEODOLJIVI GROF KRVOPIJA - Vek Drakule (1997)

Kada se, 1897. godine, dakle pre punih 100 godina, pojavio roman „Drakula“ irskog pisca Abrahama Brema Stokera (1847-1912) na svetsku literarnu i širu, kulturnu scenu, izvedena je ličnost koja će postati jedna od ključnih ikona Zapadne civilizacije XX veka, koja i danas dokazuje svoju vitalnost mada je izgubila prvobitni oreol strave, užasa i mističnosti jer su se iza ovog prvog, udarnog sloja razotkrila nova značenja.
            Priča o grofu-vampiru iz karpatskih planina koji dolazi u London i tamo počinje da ubija-preobraća žrtve u svoje podanike, da bi, na kraju, bio proteran i uništen, svakako nije bila nepoznata u vreme svoje knjiške pojave. Ne ulazeći u to da li je „Drakula“ plagijat odnosno koliko je Stoker preuzeo od Maturinovog „Melmozhola“ i La Faunove „Kamile“, nesporno je da se roman oslanja kako na brojne mitove, od antičkih vremena na ovamo, tako i na iskustvo tzv ’gotskog romana’ (cela postavka prvog dela priče: putovanje u necivilizovanu divljinu, tajanstveni zamak, srednjevekovna atmosfera, misteriozni, natprirodni događaji, kiše i oluje - preuzeti su iz arsenala ovog literarnog pravca popularnog u Engleskoj između 1765. i 1825. godine), te dela E. A. Poa i Meri Šeli. No, Stoker je uspeo da iz mnoštva prethodnih štiva izdvoji esenciju i tako razotkrije jednu arhetipsku figuru.
            Sam roman primer je šablonske podele na dobre i loše zarad koje je karakterizacija likova plošna i krajnje funkcionalna (sa većom uverljivošću glavnog, negativnog junaka). Pripovedni postupak, međutim, veoma je zanimljiv: priča je sastavljena od pisama, novinskih članaka, raznih službenih zapisnika, što donosi različite vizure i verzije događaja i održava tenziju, uz dodatnu pomoć pikantnijih dešavanja (koja su, prema tvrdnjama poznavlaaca originala, izostavljena iz ovdašnjih prevoda, verovatno jer se knjiga pojavila u omladinskoj ediciji „Plava ptica“).
            Priča o grofu koji nije našao svoj večni mir već postoji u nepoznatoj zoni između života i smrti, privukla je kako čitaoce tako i druge umetnike. Ubrzo po pojavi romana on je dramatizovan i pretočen u novi medij - pozorišnu predstavu. Tako započnje Drakulin pohod kroz različite umetnosti, koji će kulminirati njegovom pojavom na filmu; Drakula će biti i model za brojne vampirske likove na filmu. 1922. godine F. Murnau snima prvu filmsku adaptaciju romana „Nosferatu“ sa fascinantnim Maksom Šrekom u glavnoj ulozi. Upečatljiva atmosfera i čudesna maska učinili su ovaj film remek-delom. Najpoznatiji Drakula prve polovene ovog veka je Bela Lugoši (istu ulogu igrao je i u pozorištu). U njegovom tumačenju grofa prepliću se dve linije: aristokratski šarm i neumitnost delovanja zasnovana ne na brutalnoj snazi već na nečemu što se može prepoznati kao autoritet koji nudi sigurnost. Od 1931.g. kada je Lugoši zaigrao u filmu „Drakula“ Toda Brauninga, mračni grof je definitivno postao deo svetske kulture koju konzumiraju najšire mase.
            Sledeći talas filmova o Drakuli podigao se u drugoj polovini 1950-tih kada je „Hamer studio“ krenuo sa štancanjem horora. Glavnu ulogu u serijalu tumačio je Kristofer Li, koji je do kraja izgradio Drakulin ’imidž’. Autoritet i aristokratski maniri uz elegantno odelo i ogrtač sa krvavo crvenom postavom, prosedi zulfi u Lijevoj verziji otkrili su novi lik grofa - njegovu seksualnu privlačnost kojoj dame ne mogu odoleti. Objašnjenje ove transformacije priziva već znane teze o vezi Etosa i Tanatosa ali i druge po kojima grof nudi ono za čim žene žude - dugotrajnu (gotovo večnu) mladost (makar i po cenu prodaje duše) u mističnom obredu potpunog podavanja nekome ko je plemenog-aristokratskog roda. Ova, seksistička varijanta priče postala je toliko prihvaćena da su snimljeni i brojni porno filmovi sa Drakulom kao junakom (a u njima se pojavila i nova inkarnacija - crni Drakula).
            Drakula se pojavio i u brojnim parodijskim filmovima, zatim i u stripovima, rok muzici pa čak i kao zaštitni znak dečijih lizalica, što sve potvrđuje njegovu atraktivnost i mogućnosti (zlo)upotrebe.
            Kako je, pak, izražavanje seksualnosti uvek bilo (u Zapadnoj civilizaciji) oblik nepoštovanja konvencija, Drakula je postepeno postao i buntovnik odnosno mučenik koji se zamerio moćnima i zato je kažnjen. Kao takav je predstavljen u nekoliko knjiga o vampirizmu (koji se često tretira kao bolest a vampirska populacija više nije horda krvopija već uređena, alternativna zajednica) odnosno u novijim filmovima kakav je „Drakula“ F. F. Kopole.
            Osim ovog smera razvoja priče-mita o Drakuli, zapažamo i drugačije verzije istog lika. U noveli Kima Njumena „Vladavina krvi“ koja je osnova romana „Anno Dracula“ iz 1992.g. Drakula odnosno njegov zemaljski lik Vlad Tepeš je razvratni, debeli, dlakavi, prljavi, podbuli divljak koji je i Princ Supružnik engleske kraljice!
            Možda se ovakav lik neće dopasti ljubiteljima (i posebno ljubiteljkama) stare, prefinjene i elegantne verzije Drakule kao što im se nije dopalo ni njegovo pastuvsko-porno lice, ali je on jednako ’verovatan’ kao i tekući romantičarsko-buntovnički grof. Koja od ponuđenih varijanti krvopije plemenite krvi će prevagnuti ostaje da vidimo. U svakom slučaju, nakon brojnih transformacija Drakula ulazi u drugi vek svoga postojanja ’življi’ neko ikada.
(1997)

0 komentara:

Постави коментар

top