Posle trotomnog Fraša Gordona A. Rejmonda (čije objavljivanje je ličilo na početak dostojnog oduživanja herojskim vremenima i stripa i SF-a), „Dečje novine“, pravo ni od kuda, objaviše, pod naslovom „Fantastika“, dva albuma-epizode SF prvenca P. E. Serpijeria, manje više poznatog crtača kaubojaca, pod pompezno-monumentalnim naslovom „Morbus gravis“.
            Na suvoj latinštini „Morbus gravis“ znači teška, opaka bolest. Boleštinu je raširio centralni kompjuter-operator Delta, a ne bi li ostvario sumanutu (mu) ideju o poništenju Dobra i Zla, u sveopštoj eksploziji, naravno. Suprotstavlja mu se, iz svog računa, živa glava kapetana broda. Ali da baš i nije tako saznajemo tek na kraju. Do tada defiluju uokolo horde zaraženih (tradicionalno otelotvorenje horora). U prvoj fazi bolesti to su ljudi sa sve pipcima hobotnica umesto ruku, a u kasnijoj fazi su ili nedefinisane gomile užasa ili razjapljene čeljusti plus ogromni falus. Oni ubijaju, prethodno silujući (na opštu radost bezbednih), svoje, bivše, sunarodnike i proždiru ih, čupajući usput i ruke i glave. Tu si, zatim, i mutanti (tako dragi svim SF-adžijama) sa svojim intrigirajuće pomerenim verzijama sveta i života. Na sve treba dodati vlast, po principu ’jači – tlači’, sveštenike inkvizitore (a ni oni nisu to što se predstavljaju), bedu i sirotinju, uniformisane sado-mazohiste, i slika je kompletna.
            U tom okruženju živi svoje dane raskokana Druna, u principu jedino normalno ljudsko čeljade. Ona čak ni bubuljicu nema. O triperu da i ne govorim. A nije da se ne koristi onom koju joj je priroda/crtač dadoše. Njoj treba, više nego što joj sleduje, seruma protiv bolesti jer je njen voljeni Šastar, traženi terorista koji je prokljuvio sve mahinacije vlasti, oboleo. Ona nema čime da plati osim univerzalnom horizontalnom valutom. I dobro joj ide dok dragi ne postane imun na lekove i načisto se obolesti. Pre kraja svog ljudskog bitisanja on je odvodi do Velike tajne gde saznaje sve o brodu, Delti i pilotu tj. njegovoj glavi. Tako Druna postaje borac (izmanipulisan, ispostaviće se) za spas broda i ljudi (tako ona misli). U borbi joj pomaže patuljak-mutant, ne mnogo bistar. Takva je i pobeda – ne baš slavna ali... Kraj 2. epizode je happy end, ona odlazi da nađe Šastara ma gde bio i u ma kakvom obliku. S njim joj je ipak bilo najbolje.
            I šta bi?
            Strip sve vreme balansira nad ponorom horor-mačo-porno-SF-kič. U pitanju je pravi mega-mix žanrova. Na sve strane pršte glave, sperma, krici silovanih i silovatelja, onih koji jedu i njihove hrane. Mrtvi blaženo ćute. Svi su ružni, prljavi i zli u tom veštačkom paklu. Zaplet je solidan dok ne počne da se isteruje (šta drugo do) Pravda. Ta konstanta svih priča o Zlu deluje pomalo iznošeno posebno na ovako jarko oslikanoj pozadini koja zahteva veliku kompaktnost i snagu priče što Serpieri, kao scenarista, očito bez previše iskustva, nije uspeo da izvuče. Šteta.
            Misterija hepienda ostaće nerazjašnjena. Istina, nije bilo velikog buma u slavu komandantove glave ali je i sve ostalo isto, nikakvog iskupljenja. Možda je to što su svi ostali, zakratko, živi i neka pobeda. Ali to je stvar ukusa. Stoicima se ne bi dopalo.
            Što se crtačke strane tiče Serpieri ostaje surovi profesionalac, što će reći: dobar rad, bez ekstremno duhovitih rešenja ali i bez oštrih padova. Posebna su priča studije nagog ženskog tela. Jedna zamerka je nepostojanje pravog lica junakinje. Ona se menja od kvadrata do kvadrata. Kao da crtač nije naučio da crta normalna, već samo nakazna, gruba, na prvi pogled zla lica.
            Kolor je potpuno funkcionalan. Na žalost, štampa nije uvek na visini pa su neke stranice mutne.
            I kad se sve sabere rezultat je u skladu sa onom narodnom: ’ko ne uzme – kajaće se, ko uzme...’
(„Perpetuum Mobila“ br. 2,1991)


0 komentara:

Постави коментар

top