Strip je kroz svoju istoriju bio gotovo isključivo muški zabran i to u trostrukom vidu: strip stvaraoci, strip junaci i strip čitaoci bili su, pre svega, pripadnici "jačeg" pola. Takvoj preraspodeli snaga kumovalo je mnoštvo razloga, počev od najšireg - živelo se u muškoj civilizaciji - iz koga su proizilazili i ostali - najmoćniji ljudi su muškarci koji za svoje saradnike biraju/protežiraju muškarce-umetnike (svesno ili ne odbacujući žene) a njihovi proizvodi se obraćaju i namenjeni su prevashodno muškarcima, koji poseduju moć-novac; shodno tome i sadržaji su prilagođeni... i tako dalje i tako dalje do u beskraj. Spore promene u globalnoj civilizacijskoj strukturi liberalno-kapitalističkog Zapada (koji pretenduje da bude najbogatiji, najnapredniji i najdemokratskiji deo čovečanstva, makar i na račun ostatka sveta) ogledaju se u većem i transparentnijem učešću žena u nekim segmentima svakodnevnog javnog života: obrazovanje, zdravstvo, tercijalne delatnosti, umetnost (o privatnom uticaju žena, onom tipa "iza svakog uspešnog muškaraca stoji jaka žena" koji nesporno postoji ali je sklonjen od očiju javnosti, ne vredi govoriti jer su tu stvari vrlo tajne ali svakako nisu bezazlene); ipak, većina segmenata i dalje ostaje "rezervisana" za  muškarce (vojska, politika, veliki biznis). Sve ove promene uticale su i na  9. umetnost, što će reći da su žene počele da se masovnije pojavljuju kao autorke stripova i njihovi konzumenti odnosno da se i lik žene strip heroine menja. Početni koraci u pomenutom pravcu mogu se zapaziti već u pojavi alternativnog-andergraund stripa s kraja 1960-tih, kada su, na jednoj strani, crtani neki od najbestidnijih stripova krcatih seksističkim ženskim-objektima bujnih oblina dok su, istina mnogo manje bučno, na drugoj strani žene počele da poprimaju ljudskije osobine (za razliku od onih u masovnom stripu gde je žena uglavnom imala zadatak da upada u nevolje i vrišti u iščekivanju vrlog, snažnog junaka kiji će da je oslobodi). Andegraund je bio/jeste utočište nekoliko izuzetnih strip umetnica koje dokazuju da su promene započele; naravno i dalje je velika većina stvaralaca, junaka i čitalaca muškog pola jer se predrasude i navike teško menjaju i odumiru.
            Balkan je oduvek važio za prostore na kojima žive "pravi" muškarci i na kojima se zna gde je mesto ženi (u ćošku), pa se prihvatanje zapadnjačkih ideja o ravnopravnosti polova (posle istorijski kratke komunističke epizode u kojoj su žene, ipak, dobile ponešto slobode i prava), u dobu ponovnog buđenja nacional romantičarske svesti, svodi na verbalnu podršku i praktično teranje po starom, uhodanom receptu (ali, istini za volju, i oni tamo napolju mnogo više pričaju o tome nego što su voljini da predaju uzde vlasti i moći - nisu valjda ludi). Elem, kada se sve rečeno primeni na ovdašnju strip scenu dobijamo sliku na kojoj među stripadžijama prinuđenim da se dovijaju kako znaju i umeju ne bi li radili i objavljivali (o zaradi nema ni pomena) možemo videti i po koje žensko lice sa istim problemima na koje su dodata još najmanje dva: 1) da ubedite potencijalnog urednika da vam objavi strip iako ste žena i 2) da ubedite samu sebe da možete da stvarate stripove iako ste žensko. Koja od te dve muke je veća znaju samo one koje su zaoštrile olovku i počele da crtaju a potom nastojale da urađeno objave u nekom od nekolicine neredovnih domaćih strip izdanja. Evidentno je da je retkim autorkama objavljivanje uspevalo ali nepoznat je podatak o broju odbijenih i razlozima za to. Jedino izdanje u kome su se ovdašnje autorke masovnije pojavile (pojačane zvučnim imenima iz sveta) bila je "Zona F" specijalan broj 8-9 magazina "Patagonija", iz davne 1999.g. Projekat je privukao popriličnu pažnju javnosti ali je, čini se, malo od prezentovanih potencijala realizovano u narednim godinama i dalje sušnim za domaći strip. Otuda se može reći da "Feminus Ludens Stripus" koliko nastavlja putem "Zone F"  toliko i kreće ispočetka; ostaje otvoreno pitanje koliko je čitav koncept izolovanog pojavljivanja dobar. U svakom slučaju na gotovo 170 strana našlo se mesta za 50-tak autorki (domaćih i stranih - s prostora bivše Jugoslavije i iz ostatka sveta) predstavljenih najčešće sa po jednom do dve table i kraćim autobiografsko-poetičkim tekstom; uz stripove se mogu pročitati kraći esej o Modesti Blejz i stripu ali i prilozi kojima je svrha obrazovno-osvešćujuća (Deklaracija o ljudskim pravima, tekstovi o polu i o trgovini ženama). Veliki broj radova donosi mnoštvo likovnih i stilskih opredeljenja, tehnika i poetika (od karikatura, primitivnog i realističkog crteža do kolaža; od humorističkog do auto-ispovednog stripa). Preovladava neformalni-andergraund odnos prema mediju, klasičnog stripa gotovo da i nema, uz prisutnu tendenciju eksperimentisanja s medijem. Naravno, kada je koncentracija umetnika ovolika  nemoguće je predstaviti neku autorsku ličnost i njen opus detaljnije pa je prevashodna uloga projekta da široj javnosti da naznake o imenima na koja u nekim drugim publikacijama treba obratiti pažnju, odnosno da urednicima otkrije adrese na koje se mogu obratiti ili sa kojih će im, eventualno, stizati stripovi.
            "Feminus ludens stripus" Strip magazin, br. 0, dakle, svojevrstan je katalog autorki koje se bave stripom (i koje će se verovatno pojavljivati u nekim od budućih brojeva ovog magazina) te je definitivno važan za sticanje potpunije uvida u dešavanja u ovoj i dalje skrajnutoj umetničkoj formi.
(2002)

0 komentara:

Постави коментар

top