POSLOVIČNA APOKALIPSA (SA ZADRŠKOM)



Najnoviji roman Margaret Atvud (1939) «Antilopa i Kosac», originalno objavljen 2003.g, reklamiran kao vrhunac stvaralaštva autorke iz Kanade i svrstan među kandidate za Bukerovu nagradu, drugi je njen roman, posle «Služavkine priče» iz 1985.g, koji pripada Science Fiction žanru. Ovo je svakako nužno pomenuti jer većina 'ozbiljnih', meinstrim pisaca, odbija da se prlja sadržajima koji imaju žanrovski pedigre, smatrajući (često s pravom) da će takvo delo biti tretirano kao nedovoljno seriozno, dakle kao slaba karika u njihovom opusu. S svoje strane, pak, Atvud je dovoljno poznata i priznata da bi dozvolila sebi da 'zastrani' (prihvatajući i rizik da delo ne privuče širu pažnju što se u ovom slučaju nije desilo).
    Kao u pomenutoj «Služavkinoj priči» i u «Antilopi i Koscu» reč je o raspadu vodećeg društava Zapadnog sveta; dok u prvom romanu, Amerika tone u totalitarnu, mizoginijsku, regresivnu paternalističku organizaciju (u pitanju je dakle tzv. antiutopija), u drugom se srećemo sa znanim žanrovskim obrascem - propašću čitavog sveta - i to podvrstom 'propast izazvana ljudskim (ne)delima'. Ova varijanta uništenja ljudske vrste sopstvenim rukama, za razliku od onog izazvanog spoljnim elementima (npr. kosmičkim nesrećama kakve bi bili udari meteora u Zemlju ili izbijanjem svakojakih epidemija neznanog porekla), postala je primarni oblik apokaliptičkog podžanra (baš kao što su mračne vizije ljudske budućnosti definitivno zbrisale bilo kakva utopijska razmatranja i vizije). Protek vremena donosio je žanru sve veći broj razloga za (samo)uništenje Homo Sapiens Sapiensa: od atomskog rata preko ekološke katastrofe do zluopotreba nauke. U «Antilopi i Koscu» nalazimo (osim nuklearnog uništenja) sve dosadašnje 'opasne elemente': nepredvidive klimatske promene izazvane efektom 'staklene bašte', prenaseljenost, istrošenost svih resursa, nekontrolisano i neograničeno manipulisanje naukama i medijima, totalitarističku organizaciju življenja, terorizam. Gordijev čvor budučnosti (neugodno nam bliske) vladari (političari, korporacijski magnati i policajci) ne pokušavaju da razreše već insistiraju na odugovlačenju i, eventualno, postepenim promenama koje neće ugroziti one koji su moćni i nameravaju da to i ostanu. Otuda i formalna podela između komlekasa u kojima žive povlašćeni i prljavih, prenaseljenih 'plebeja' bez kojih, međutim, povlašćeni ne mogu postojati jer plebeja je najvažniji-najbrojniji konzument robe koju korporacije nude. Podela na bogate i ostatak sveta podrazumeva jaku policiju koja će sprečavati mešanje slojeva, nadzirati i uništavati teroriste i ostale društveno nepoželjene elemente odnosno sprečavati suparničku špijunažu i krađe; korporacijski kompleksi vrlo su pogodni kako za izolaciju od siromašnih tako i za stalnu unutrašnju kontrolu što, sveukupno, vrlo nalikuje na ustrojstva koncentracionih logora, luksuznih ali ipak logora. Ovakva razmišljanja o organizaciji društva (ipak) nisu nova; davne 1907.g. Džek London je, u romanu «Gvozdena peta», opisao upravo takav način organizovanja kapitalističkog poslovanja u kome se potpunim vezivanjem radnika sa firmama u kojima rade razbija revolucionarna snaga radničke klase; na sličnim principima, već funkcionišu mnoge japanske korporacije (od izdvojenog stanovanja do jutarnjeg podizanja korporacijske zastave i sviranja njene himne) a takva je i organizacija stalnih NATO vojnih baza.
    Šansa da se održi postojeće stanje, uprkos pogoršavanju svih uslova, nađena je u ubacivanju genetike u sve pore svakodnevnog života. Genetski modifikovana hrana nastala 'usavršavanjem' postojećih vrsta biljaka i životinja, odnosno stvaranjem novih, uplitanje genetskih manipulacija i u ostale proizvode, od kozmetike do kontracepcije, način je da se neprestano izbacuju novi proizvodi koji će utoliti rastuću glad, stvarati iluziju blagostanja i doneti profit. Stoga se, baš kao i danas, za ove rabote regrutuju najpametniji, daju im se specijalni uslovi u izolovanim laboratorijama i postavljaju zadaci koje valja ispuniti. Naravno, od svih projekata se očekuje uspeh ali, malo-malo, dešavaju se i pehovi; u tom slučaju greške se zataškavaju preko medija i policijskim akcijama. Na isti se način pokušavaju onemogućiti akcije terorista koji su naslednici danjašnjih antiglobalista. Rečju, svet balansira na ivici ponora nevoljan-nesposoban da se konačno spase ili propadne jer to ne odgovara interesima bogate manjine. Terazije čas pretežu na jednu čas na drugu stranu. U trenu kada se na sceni pojavljuje mladi genije Kosac čini se da će stvari krenuti na bolje jer on predlaže idealna sredstva koja zadržavaju status quo a mogu da smanje sveopšte tenzije. Značajni ljudi korporacija odobravaju enormna sredstva za razvoj njegovih ideja, on angažuje najbriljantnije umove i uspeh je na dohvat ruke ali... na scenu stupa stari Frankenštajnovski sindrom, pomešan sa idejama o ljudima kao rasi koja nije sposobna da opstane (jer nije za tako nešto programirana), koji tera Kosca da se igra Boga i stvori novu vrstu ljudi a zatim da uništi postojeći svet kako bi naslednicima poklonio šansu. Dodatni stimulans ostvarenju plana daje nesretna Koščeva ljubav prema Antilopi koja ga, pak, vara sa najboljim mu drugom Snežnim. I tako je apokalipsa neminovna jer, čini se, ni genije ne može da se uzdigne iznad genetski utisnute matrice dominantnog mužjaka koji nasiljem rešava konflikte. Ipak, Snežni će, prema Koščevom planu, preživeti pošast da bi nove ljude izveo iz karantina u spoljni svet, očišćen od 'zastarelih' ljudi.
    Atvud je priču rasprostrla na gotovo 400 stranica, dajući Snežnom ulogu pripovedača koji se seća prošlih godina dok nadgleda nove ljude i pokušava da preživi još neki dan u svetu koji više nije njegov. Priča je u prvom delu koncipirana po obrascu 'bildungs romana' i prati odrastanje Snežnog, druženje sa Koscem, odvajanje i samostalno lomatanje Snežnog po svetu, ponovni susret sa prijateljem, ljubavnu vezu Snežnog i Antilope te propast sveta izazvanu (ili barem ubrzanu) ljubomorom. Opisi svakodnevnog, običnog života u kompleksima puni su detalja koji, sveukupno, deluju vrlo ubedljivo. Autorka je uložila vidne napore da se obavesti o mnoštvu naučničkih i tehnoloških detalja koje iznosi u pravilnim dozama uspevajući da ne optereti ili zaustavi priču zarad objašnjenja određene postavke. Široki zahvat dešavanja, od izolovanih naselja, škola, preko plebejskih naselja do slikanja političke situacije čitave planete, zahtevao je ali i nudio mnogo ambicioznom autoru i Margaret Atvud je iskoristila gotovo sve šanse, mada joj se potkradaju i neka poprilično voluntaristička tumačenja. Ipak, osnovni problem romana je u sumnjivoj motivaciji junaka, što je slučaj i u njenin prethodnim romanima (npr. «Slepom ubici»). Scene odrastanja Snežnog u koledžu nenadahnute su i rutinske a objašnjenja psiholoških procesa-faza kroz koje prolazi sasvim prigodna. Neuravnoteženost kulminira u slikanju Kosca, koji je drugi glavni junak romana; obrasci razmišljanja i ponašanju jednog genija nerazaznatljivi su i obavijeni tajnom ili, u nekim scenama, poprilično naivni i površni (npr. teze po kojima bi ljudi biljožderi bili bolji od današnjih ili o umetnosti kao znaku da stvari ide u pogrešnom, fatalnom pravcu), što ostavlja čitaoca zatečenog i zbunjenog. Konačno pitanje da li je Kosac svet uništio zato što je uvideo promašenost ljudi (kakav je i sam) ili je to bila njegova osveta nevernoj dragoj i prijatelju-izdajniku, postavljeno je pogrešno i nepotrebno vulgarizuje čin osobe za koju ne važe uobičajena merila. Kombinovanje Frankenštajnovskog obrasca sa melodramatskim pokazuje se kao ne baš najsretnija odluka.
    Dublja analiza opštih postavki na kojima je priča izgrađena otkriva i druge nelogičnosti ili barem diskutabilne teze. Ideja o genijalnom naučniku koji nosi blagostanje ili propast u svojim rukama, na početku XXI veka, preterano je naivno-romantičarska. Zaplet po kome um božanskih moći, nadmašuje svu bulumentu nužnih saradnika (odavno je rad u laboratorijama timski a ne pojedinačni) koji su takođe natprosečno inteligentni i prekaljeni u svojim poslovima (usput i iskusni ne samo u kreativnom iznalaženju novog i neočekivanog već i u bežanju od policijskih kontrola) i uspeva da od svih njih sakrije svoj ogromni, dijabolični plan izaziva podozrenje i sumnju u preteranu artificielnost lika. Na ovo se nadovezuje i sam scenario apokalipse koji podrazumeva da epidemija neizlečive bolesti bukne gotovo istovremeno na čitavoj zemljinoj kugli i za kratko vreme satre čovečanstvo. Ma koliko efektno to izgledalo sa stanovišta romana kao forme koja ima svoj početak i kraj između kojih se mora ispričati priča, sa stanovišta stvarnosne uverljivosti (na kojoj se insistira tokom čitavog romana) koncept se ne može održati. Ne zato što ne postoje bolesti koje bi mogle uništiti ljudski rod u rekordno kratkom roku već zbog toga što pilule koje Kosac distribuira, a u kojima se nalazi uspavani izazivač epidemija, moraju biti zamišljene sa sinhronizovanim okidačem, proizvedene i, napokon, distribuirane po vrlo preciznom rasporedu. A, sve se to ne može izvesti samostalno što, opet, gotovo da briše tajnovitost jer, kako je znano, što je veći broj ljudi umešan u neki poduhvat, to je veća verovatnoća da ga sagledaju u celini.
    I, konačno, možda najveća zamerka čitavoj priči leži u samoj postavci apokalipse. Čini se da je autorka, ma kako to sumorno i sumanuto zvučalo, suviše optimistički razrešila sudbinu čovečanstva. Epidemija se pojavljuje kao manje zlo u odnosu na ono što jeste realnija budućnost a po kojoj će se agonija ljudskog roda protezati na nekoliko generacija te će kraj Homo Sapiensa Sapiensa biti vrlo dug, bolan i jadan. Nekoliko naraštaja ispaštaće za bahatost predaka koji su grabili oko sebe da bi zadovoljili svoju sujetu i blagoutrobije ravnajući se, uprkos javnim deklarisanjima, po fatalnoj maksimi 'posle mene potop'. Svake godine naši relativno bliski potomci gušiće se, gladovati i patiti, osečajući kako im omča klopke šteže vrat i skraćuje dah; a tu klopku postavili smo mi, danas živući, odnosno naši preci (naravno, može se reći kako uloga svakog pojedinačno nije ista, što je sasvim tačno, ali biće to slabašna uteha onima koji ispaštaju; uostalom ni te muke neće biti podeljene na ravne časti jer će bogati 'trajati' duže od siromašnih pa će im i kraj doći kasnije ali, priznaćemo, to baš i nije neka uteha). Već danas je veliko pitanje da li se, čak i kad bi postojala stvarna volja svih, smer koji vodi u propast ljudi može izmeniti. Niko ne može reći da li je čovek prekoračio fatalnu stepenicu posle koje, uprkos kajanju, nema povratka. Naravno, kako stvarna volja za promenama ne postoji na strani onih koji bi mogli najviše da urade, dakle onih najbogatijih, čitava dilema je u domenu intelektualističkih vežbi za razgibavanje 'malih, sivih ćelija'. Brzi slom čovečanstva, zamišljen i opisan u «Antilopi i Koscu» (i mnogim delima pre ovog) stoga je optimistička verzija koja je u funkciji romana kao izmišljene priče; zbog naglašene lakoće propasti ona je pitkija i gotovo da umiruje čitaoca. Atvud, dakle, kao i svaki umetnik, manipuliše, pažnjom čitaoca procenjući količinu mračnih detalja koje servira (ublažavajući tenziju zrncima melodrame); sličan postupak ona je primenila i u «Služavkinoj priči» ali je tada alibi bio jači jer se totalitarno uređenje nije prostiralo preko granica Amerike. Pošto mu je, ovog puta, predočena sveopšta propast, čitalac može osetiti, da dobija lakonska objašnjenja, da je izmanipulisan za stepen više nego što je pristao a to i nije naročito ugodno i budi sumnje u umetničko poštenje autora pa čak i u njegovu sposobnost da dosledno privede priču kraju.

0 komentara:

Постави коментар

top