NEGATIVNE UTOPIJE KAO (DOBAR) PRIMER


Bauk ekonomske krize definitivno kruži svetom. Njegovo napredovanje očito je čak i u danima kada se, po dobrom običaju, čestita dolazak Nove godine i želi svako dobro najbližima; jer, ne samo da su političari našli za shodno da, u svojim kurtoaznim pozdravima glasačima, upozore na teškoće koje pristižu, već je i običan svet počeo da kopira i sledi politiku i da u svojim čestitkama pominje famoznu krizu (koja sve više liči na mitski nalet varvara). Naravno, lako je zaplašiti mase koje su u protekle dve decenije pošteno davale ono što je, davne 1940.g. najavio Vinston Čerčil, rečima „krv, znoj i suze“. Da li se u ovdašnjem narodu razvio uslovni refleks da se na mrgodni pogled političara zgrči i nemo očekuje kojim će ga mukama kinjiti: inflacijom, ratovima, nestašicama, nezaposlenošću... Ovog puta sve opcije su otvorene i niko sa sigurnošću ne može da kaže kakve će torture doneti predstojeći dani. Ako je za utehu, narod će makar ostati uskraćen za najveću muku: onu koja dolazi sa saznajem da političari mesijansko-spasiteljski obećali da će biti bolje i - slagali. Niko, dakle, ne obećava boljitak. Ali, osim štednje (pod uslovom da običan svet uopšte ima šta da uštedi) niko nadležan ne daje predloge ili savete kako se sresti sa krizom, kako je dočekati i kako joj pogledati u oči. Prepušteni sebi i svojoj muci puk se pita: Zašto se ovo dešava?, Šta da radim? i Šta će mi država koju nie briga za ’male ljude’? U cilju individualnih priprema za neizvesna vremena uopšte ne bi bilo loše posegnuti za proverenim mudracima - knjigama i to sa bibliotečkih ili knjižarskoh polica određenih za naučnu fantastiku, podžansr ’negativna utopija’. Znatiželjnik bi, u susretu sa fiktivnim društvima, bio u prilici da, sa varljive distance, sagleda kakva sve loša društva i sumanute situacije mogu da mu se (ne)dese. Evo nekoliko (ne)veselih primera:
U romanu Margaret Etvud „Služavkina priča“ (1985) opisano je ortodoksno religiozno-puritansko-fašističko (da ne bude zabune, američko) društvo koje bez pardona ugnjetava podanike a neistomišljenike eliminiše. Ista autorka je u romanu „Antilopa i Kosac“ (2003) opisala ljudsku civilizaciju koja tone u prenaseljenost, glad i haos dok multinacionalne kompanije zgrću profit. Sličan scenario nalazimo i u romanu „Neuromanser“ (1984) Vilijema Gibsona: u realnom i virtuelnom svetu vladaju kompanije koje interesuje izvlačenje profita iz nepreglednih, namerno zaglupljivanih masa; Gibson je, kao beskompromisni kiber-panker i u ostalim romanima secirao tamne horizonte globalne budućnosti. Tamni ’lik stvari koje će doći’ video je još 1908.g. Džek London. U romanu „Gvozdena peta“ opisao je otvoreni rat radničke klase sa oligarsima koji ne znaju za milost i poštovanje osnovnih principa ljudskog dostojanstva; ratovi će biti krvavi i protezaće se kroz nekoliko generacija sve do konačne pobede radnika. Roman Jevgenija Zamjatina „Mi“ (1924) upozoriće da ni socijalistički sistem koji ne poznaje meru čoveka neće biti bolji od kapitalističkog. Del je u romanu „1984.“ (1949) na prvi pogled izjednačio je socijalističku birokratsku dikraturu sa onom fašističkom; iz perspektive kraja XX i početka XXI veka, međutim, sve je očitije da je ustrojstvo iz „1984“, sa totalitarističkom unutrašnjom kontrolom misli i konstantnim ratovima na međunarodnom planu, neprijatno slično sa sadašnjim stanjem, težnjom da država (i ljudi iza nje) potpuno kontroliše svoje narode/potrošače dok je na međunarodnom planu na delu doktrina ’sukoba civilizacija’. Fraza o svevidećem „Velikom bratu“ preuzeta iz „1984“ postaje sinonim za savremenu koncepciju sve-vladanja koja se širi do naizgled bezazlene zabave. No, ako socijalizam nije valjao (pa je zato propao) to ne znači da je u kapitalizmu sve besprekorno: Entoni Bardžis u romanu „Paklena pomorandža“ (1962) piše ne samo o maloletnoj delikvenciji već i o zatvorenom, gotovo kastinskom društvu i o ’humanoj’ policijskoj torturi. Bardžis je smatrao da treba dati odgovor ili dopunu na Orvelovu „1984“ iz ugla savremenog kapitalizma pa je napisao „1985“ (1978) prikazujući haotično društvo u kome ne postoji nikakva klasna tolerancija ili makar konsenzus o osnovnim ciljevima države. 
    Suprotnost sistemu u kome nema saglasnosti jeste sistem u kome država sprovodi svoje ciljeve po svaku cenu; u romanu „Hrizalidi“ (1955) Džona Vinhema, da bi se sačuvala čistota nacije, moraju se eliminisati sva novorođena deca-mutanti. Ili će, u ime jednakosti svih građana i sprečavanja pošasti razmišljanja (od čega se postaje nesrećan), država spaljivati osnovni izvor zla - knjige, kako je to opisano u romanu „Farenhajt 451“ (1953) Reja Bredberija. U nastavku sprovođenja svete dužnosti ’usrećivanja naroda’ država može da posegne i za ’opravdanim’ genetskim inženjeringom kao u romanu „Vrli, novi svet“ (1932) Oldosa Hakslija; rezultat ovih napora su vrste ljudi koji su ’napravljeni’ da obavljaju određene poslove i koji su srećni što tako žive i rade (nije im bitno što ih je neko namerno osakatio još dok su bili zametak u eprueti). I, kao ultimativna slika kontrolisane ’sreće za sve’ koju država poizvodi, otkriva se „Vremeplov“ (1895) H. Dž. Velsa; društvo daleke budućnosti oslobodilo se svih maski politikanstva i otkrivo osnovnu šemu uspešne zajednice: gospodari za svoje potrebe gaje ljudsku stoku, hrane je i tetoše a kad dođe vreme ’milosrdno’ kolju; stoka vreme svog tova provodi bezbrižno, u igri i veselju a kad se oglase sirene krotko krene u podzemlje...


    Kad čitalac kome svetska ekonomska kriza diše za vratom a političari mu se kiselo smeškaju sa malih ekrana, sklopi neke od pominjanih knjiga, možda će, s olakšanjem, reći: ’Ovo što dolazi i nije tako strašno’ ili će zavrteti glavom misleći: ’Ovako nešto ne može se desiti’;  poneki će se, pak, s nevericom zapitati: ’Zar je moguće da svima nama rade ovako strašne stvari a da mi to dozovljavamo?’ Kako god bilo, ’lik stvari koje dolaze’ u Novoj godini čitaocima će biti mnogo manje mutan i neodređen nego revnosnim gledaocima bezbrojnih mas-medijskih propagandnih programa.

0 komentara:

Постави коментар

top