ĐACI-PUTNICI PRED VELIKIM VRATIMA




Prohladno oktobarsko jutro, koji minut pre 7 časova. Nebo je vedro ali košava nemilosrdno povija krošnje, vitla opalim lišćem, nagoni u oči sitan pesak sa večito raskopanih trotoara i kolovoza. Autobuska stanica na obodu Vršca, varošice pod kulom, ukraj puta za granicu sa Rumunijom, sasvim je dobro mesto za malo nestašnog košavskog ’ringišpila’ koji obrće lišće, papire i plastične kese. Srećom, autobus je postavljen na peron i putnik namernik može se skloniti u zagrejano vozilo. Unutra već sedi nekoliko mlađahnih ’omladinaca i omladinki’. Sudeći po bubuljicama nedoraslih momaka reklo bi se da su srednjoškolskog uzrasta. Trenutno su zauzeti prebacivanjem muzike sa jednog na drugi mobilni telefon. Uto pristižu još dve drugarice, bivaju bučno pozdravljene, izljubljene i uključene u ’tekuća dešavanja’. Pošto uđu kondukter i vozač autobus kreće na svoj put prema Beogradu. Na usputnim stanicama, kod pijace, vladikinog dvora i kod vatrogasaca, svoja mesta zauzima par starijih žena, gospodin u odelu sa kravatom, putnom torbom i velikim, praznim plastičnim balonom. Ulazi i nekolicina pubertetlija (sada ih zovu tinejdžeri), ljube se sa devojčicama (to je nešto kao ritual) a dečarci se pljeskaju dlanove i tapšu po ramenima uz pozdrav „De si brate?“. Kondukter traži da mlađarija pokaže svoje đačke mesečne karte, vrati se na svoje mesto pored vozača, a omladina poskida jakne otkrivajući da ispod nosi majice na kratke rukave koje su, kod devojčica koje svakako hoće da budu devojke, kratke i na stomaku tako da im pupak malo-malo zabelasa. One, ipak, pokušavaju da podignu plitke farmerke ili da istegle majice. Očito im je hladno ili ih barem prolazi jeza ali ko hoće da izgleda ’kako valja’ i ’u trendu’ mora malo i da se pritrpi, zar ne? Iz tih razloga išminkale su se a u uši udenule velike ’ringla’ minđuše.
Mada u autobusu, preko razglasa, svira popularna folk muzika, sa alkoholičarskim („u krvi litar vina“) i mamurlučkim („nigde aspirina“), švalerskim (dami smeta brushalter, ne ide joj uz karakter) i patničkim („a tebe nema i nema te“) hitovima, svako od putnika ima svoje omiljene pesme i voljan je da ih pušta naglas, kako bi ih čuli i ostali. Pored muzike u memorijama mobilnih ima i raznih veselih psovki (umesto zvona čuje se pitanje „Ko li je sad, majke mu ga....“) ili bizarnih zvukova (stenjanja, škripe, rafala iz automata i cike). Uporedo sa muzikom teku, i pored obaveznih slušalica u ušima, razgovori u kojima, začudo, ima i pitanja o domaćim zadacima, mogućnostima da profesor baš danas ispitije. Sve je to sasvim neobično jer nijedan đak ne nosi školsku torbu. Istina, ponekom momku se, kad se ispruži, ukaže savijena sveska zadenuta u ’zadnji’ džep farmerki. Devojke verovatno svoje školske potrepštine skrivaju u obaveznim torbama, pored šminke, dezodoransa i ostalih damskih sitnica, mada, sudeći po veličini tih torbica teško da tu ima mesta za nešto kabasto kao sveska ili udžbenik.
Put se nastavlja, u razdraganom razgovoru, kikotu i dobacivanju sve do prvog sela, Vlajkovca. Ovde autobus čeka buljuk dečice uzrastu od četvrtog do osmog razreda osnovne škole. Svi oni putuju 5 kilometara do sledećeg sela Uljme. Odmah se vidi da su to školarci: na leđima su im velike torbe ili ranci, u rukama kese sa blokom za likovno. Nije im lako da se, ovako opremljeni, provuku prolazom između sedišta. Oni najbrži zauzimaju slobodna sedišta a preostali moraju da stoje. Lica su im rumena od jutarnje svežine a glasovi zvonki. Odmah pošto vozilo ponovo krene, počinju ili se nastavljaju priče, dovikivanje, zapitkivanje, gurkanje i šale. Drugarice se ’preslišavaju’i sašaptavaju pokazujući diskretno da „eno tamo je, onaj slatki“. Dečaci imaju svoje priče o fudbalu a ono hrabriji se malo ’zadevaju’ sa devojčicama. Vazduh je prepun aroma različitih dezodoranasa a sveukupnoj muzičkoj zbrci pridodaje se još pesama. 

Opšte veselje ne traje dugo jer autobus stiže u Uljmu, kupi još par namernika na ulazu u selo a zatim, na raskrsnici, skreće sa glavnog puta i vozi u dubinu sela, sve do škole. Tu se vozilo prazni, đaci trče u dvorište, dovikujući se; prazna mesta zauzima nekoliko novih putnika. Oni su stariji, već srednjoškolci i nimalo se ne razlikuju od vršnjaka iz Vršca ili onih koji će se popeti u autobus u usputnim mestima, Nikolincima i Banatskom Karlovcu. Iako nemaju školske uniforme, obučeni su u pubertetske uniforme koje nameće ulična moda. Niko ne nosi knjige i niko, ni po koju cenu ne želi da izgleda kao školarac; ko je na prvi pogled prepoznat kao učenik ’štreber’ je i ’gubitnik’. Za prave momke i devojke, srednja škola je nešto kao bubuljica koju treba kriti i preboleti što pre. A kad te falinke nestane pred njima će se otvoriti veliki, glamurozni život koji za sada mogu da vide na šarenim stranicama časopisa i na raznim TV programima.
Dok autobus, izašavši opet na magistralni put, grabi prema Alibunaru i školskom centru koji svi njegovi mladi putnici pohađaju, samo od sebe se nameće pitanje kada to đaci prestaju da budu ponosni na svoj status i počinju da ga skrivaju. Sa koliko godina naša deca prestaju da budu školarci i počinju da nestrpljivo cupkaju čekajući da kroče u veliki svet. Naravno, ovo ne brine sve te ’frajere i face’ niti sve te našminkane i ’skockane’ dame dok u patikama i na visokim potpeticama napreduju prema školskim klupama. U Alibunaru gotovo identične kopije tinejdžera zauzeće prazna sedišta i krenuti prema školama u Pančevu, praćene muzikom i zadirkivanjima. Za svu tu žurbu prema „svetloj budućnosti“, stariji to znaju, u stvari nema mnogo opravdanja jer ih tamo ne čekaju reklame već nešto sasvim drugo. Ali, omladinci to ne znaju i veruju da će se baš njima posrećiti da postanu i ostanu lepi i bogati i večno mladi.

0 komentara:

Постави коментар

top